Na sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske, u srcu Hrvatskog Zagorja, smjestila se Krapinsko – zaagorska županija. Zasebna je geografska cjelina koja je na sjevernom dijelu omeđena vrhovima Maceljskog gorja i Ivančice dok je na jugoistoku zaštićena zagrebačkom gorom Medvednicom. Zapadni dio županije obrubljen je rijekom Sutlom koja je ujedno i državna granica sa Republikom Slovenijom, dok je istočna granica županije vododjelnica porječja Krapine i Lonje. Površinom je jedna od manjih županija, međutim po broju stanovnika se svrstava uz bok naj naseljenijim županijama, Varaždinskoj i Međimurskoj. Osnovicu turističke ponude ove regije čine kvalitetni termalni izvori Krapinskih, Tuheljskih i Stubičkih Toplica koja je dodatno obogaćena kulturno – povijesnim spomenicima, slikovitim zagorskim bregima i vinogradima, starim šumama Medvednice, Ivančice i Maceljskog gorja. U ovoj županiji se nalazi i centar vjerskog turizma, nacionalno svetište Marija Bistrica. Turističkoj privlačnosti svakako doprinosi nalazište krapinskog pračovjeka, etnoselo u Kumrovcu, ali i Zelenjak u kojem se nalazi spomenik hrvatskoj himni. Županija je administrativno podjeljena na 7 gradova i 25 općina, a sjedište županije je grad Krapina.

Podno Macelja i Strahinjčice, smjestio se grad Krapina kojeg obilježava stara gradska jezgra, Franjevački samostan, župna crkva sv. Nikole, krapinski srednjovjekovni stari grad te Hušnjakovo – nalazište krapinskog pračovjeka. U ovom gradu je postojbina ljudskog roda, ali ovdje su u ranom srednjem vijeku obitavali i Čeh, Meh i Leh – najstarije slavenske i hrvatske ličnosti iz doba doseljavanja. U ovom gradu postoji dakle kontinuitet života star tisućama godina. Krapina se razvijala u tipičnim uvjetima razvoja feudalnih odnosa u našim krajevima. Kao važan feudalni i kraljvski posjed, grad rano dobiva svoju feudalnu utvrdu ili Krapinu kao oppidum ili trgovište što dokazuje gospodarski značaj kojeg je imala u to vrijeme. Za njezin daljnji razvoj od osobitog značaja je povelja slobodnog i kraljevskog trgovišta, što ga je gradu 1 347. godine podario tadašnji kralj Ludovik I. Krajem 14. stoljeća, Krapina je postala vrlo veliki i značajni feudalni posjed koji je izgradio jaku feudalnu utvrdu ispod koje se smjestilo trgovište, posebice u vrijeme kada je ovim područjem vladala obitelj Celjski. Među ostalima, kao vladari se spominju Vitovci, Frankopani, Brandenburgi, Keglevići i Draškovići. Ban Ivan Drašković je u krapinskoj tvrđavi održao nekoliko znamenitih hrvatskih Sabora, a prvi je održan 1 598. godine. Krapinski kaštel se i u idućim stoljećima održao velebnim i značajnim, a jedni od zadnjih velikih posjednika u krapinskom kraju, baruni Ottenfels, poklonili su Stari grad gradu Krapini 1 919. godine. Tijekom 19. stoljeća Krapina je lagano postajala središte manufakturnih radionica te industrije. U tom razdoblju su od velikog značaja bile makadamske ceste koje je započela graditi Marija Terezija te izgradnja željezničke pruge. Gospodarski razvoj je uvjetovao i formiranje stare krapinske gradske jezgre u z rječicu Krapinicu, a krajem 19. i početkom 20. stoljeća u gradu su izgrađene vrijedne kasnobarokne, klasicističke i secesijske građevine. Početkom 20. stoljeća osnovana je i krapinska gimnazija te niz kulturnih i špotrskih udruga.kao i cijelo Hrvatsko zagorje, tako se i Krapina može pohvaliti vrijednim crkvenim zdanjima koje se posebno odnose na razdoblje gotike i baroka, koji je ostavio najupečatljiviji trag u sakralnoj arhitekturi sjeverzapadne Hrvatske. U samom centru Krapine nalazi se crkva sv. Nikole i Franjevački samostan sa crkvom sv. Katarine. Krapina je jedna od najstarijih zagorskih rimokatoličkih župa, a župna crkva sv. Nikole je postojala već početkom 14. stoljeća. Krajem 19. stoljeća crkva je porušena te je izgrađena nova, neogotička crkva koja dominira panoramom Krapine. Zdanje Franjevačkog samostana je sačuvano u svom izvornom obliku, te predstavlja vrijednu baroknu cjelinu. Samostan se može pohvaliti i vrijednom knjižnicom utemeljenom još 1 650. godine u kojoj se mogu naći knjige tiskane prije 1 500. godine (inkunabule). U Krapini se nalazi i rodna kuća Ljudevita Gaja, idejnog vođe Hrvatskog narodnog preporoda, koja je danas turistička atrakcija, Memorijalni muzej koji sadrži eksponate vezane uz samog Gaja i njegov privatni život. U doba baroka, u samostanu je djelovao studij filozofije, teologije i govorništva. Na malenom brdu iznad Krapine, Trškom vrhu, može se vidjeti barokna crkva Marije Jeruzalemske iz 18. stoljeća, jedan od najvrijednijih baroknih spomenika u Hrvatskoj te jedno od svetišta Hrvatskog zagorja. No, ono po čemu je Krapina zasigurna najpoznatija je Hušnjakovo, odnosno nalazište ”Krapinskog pračovjeka”. Istraživanja na ovom području su započela 1 899. godine pod nadzorom poznatog znanstvenika Dragutina Gorjanovića Kramberga, a nalaz je bio fantastičan: oko 1 200 komada raznog kamenog oruđa te 876 fosilnih ljudskih ostataka. U blizini nalazišta nalazi se najmoderniji muzejski projekt u Hrvatskoj, Muzej krapinskih neandertalaca, koji je uređenim pješačkim stazama povezan sa samim nalazištem.

U južnom dijelu županije nalazi se grad Oroslavje. Područje grada se u povijesnim izvorima pojavljuje od 13. stoljeća, dok se samo ime Oroslavje prvi puta spominje 1 474. godine. Ime grada se najčešće povezuje s imenom ptice orao, koja je simbol snage i slobode, a obelisk sa skulpturom orla je krasio perivoj dvorca Sermage dok se replika te skulpture danas može vidjeti na Oro trgu. Povjest grada je vezana uz dva dvorca oko kojih se stoljećima odvijao cjelokupni gospodarski, kulturni i društveni život, a danas je ostao samo jedan dvorac, Oroslavje Donje, dok je drugi dvorac Oroslavje gornje izgorio u požaru 1 949. godine. Barokni portali na ulazu u dvorske parkove Donjeg i Gornjeg Oroslavja udaljeni su svega 300 metara i krajnje su točke današnjeg užeg središta grada. Župna crkva Uznesenja Blažene djevice Marije sagrađena je u 17. stoljeću, a crkvom dominira oltar sa kipom Blažene djevice Marije sa početka 18. stoljeća. Nedaleko od Oroslavja su se smjestile Donja i Gornja Stubica, te Stubičke Toplice. Najstariji zapis o Stubičkim Toplicama datira iz 13. stoljeća kada se u povelji Andrije II. Arpadovića spominju uz ljekovitost termalnih voda. Najznačajniju ulogu u povijesnom razvoju Stubičkih Toplica imao je biskup Maksimilijan Vrhovac koji je početkom 19. stoljeća sagradio današnju lječilišnu zgradu koja je i nazvana po njemu. Grad Donja Stubica je smješten u središnjem dijelu sjevernih padina Medvednice i južnim dijelom obuhvaća Park prirode Medvednica. Najznačajniji sakralni objekt je gotička crkva Presvetog Trojstva iz 1 334. godine čija vizura dominira središtem grada. od objekata kulture svakako je najvažniji dvorac Stubički Golubovec koji posjeduje visoku arhitektonsku, povijesnu i ambijentalnu vrijednost te je proglašen kulturnim i prirodnim dobrom nacionalnog značenja. Na sjevernim obroncima Medvednice smjestila se Gornja Stubica. Prvi puta se spominje u 13. stoljeću kao naselje sa dva središta, crkvenim i svjetovnim, koja su se nalazila na dva susjedna brežuljka. Crkveno središte bila je crkva sv. Jurja podno koje se razvilo naselje, dok se središte feudalne vlasti nalazilo na brežuljku Samci. Crkva sv. Jurja isriče se prekrasnim inventarom kojim dominira ranobarokni ciborij, tri barokna oltara, propovjedaonica i orgulje iz 1 806. godine. oko crkve se nalazi lijepo uređeni okoliš u kojem je podignut spomenik ”Hrvatskoj majci domovini”, klesan u bijelom kamenu, dok se neposredno uz crkvu uzdiže jedini živi svjedok seljačke bune iz 1 573. godine, ”Gupčeva lipa” pod kojm je, prema narodnoj predaji, seljački vođa Matija Gubec okupljao svoje istomišljenike. Na susjednom brežuljku Samci nalazi se barokni dvorac Oršić, podignut na temeljima nekadašnjeg srednjovjekovnog kaštela čiji su ostaci vidljivi i danas. U dvorcu se nalazi Muzej seljačkih buna, kao i kapelica sv. Franje Ksaverskog. U blizini dvorca podignut je spomenik seljačkoj buni i Matiji Gupcu, djelo poznatog umjetnika Antuna Augustinčića. U centru grada, na trgu sv. Jurja nalazi se obnovljena barokna kapelica sv. Ivana Krstitelja iz 18. stoljeća, a u obližnjem parku je spomenik Rudolfu Perešinu, pilotu vojnog zrakoplova JNA koji je za vrijeme agresije na Hrvatsku zrakoplovom preletio u Austriju uz riječi: ”Ja sam Hrvat i ne mogu pucati u svoj narod”.

Ono što je Francuzima Lourdes, Španjolcima Santiago de Compostela, Portugalcima Fatima, to je Hrvatima Marija Bistrica, najpoznatije hrvatsko marijansko svetište. Udaljeno svega 40 km sjeveroistočno od Zagreba, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja ovo svetište već stoljećima predstavlja središnje mjesto u vjerničkom životu hrvatskoga naroda. U ovom Marijinom svetištu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, pred kojim se tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć. Kip je tijekom stoljeća nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, a posljednji put je pronađen i postavljen na oltar u srpnju 1 684. godine, od kada su i započela hodočašća u ovo svetište. Nacionalnim svetištem je postalo 1 715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar i time odobrio pobožnost hrvatskog naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj. S godinama je svetišna crkva postala premalena, te ju je bistrički župnik Juraj Žerjavić krajem 19. stoljeća dao proširiti i preurediti. Veliko slavlje Marija Bistrica je doživjela 15. kolovoza 1 971. godine kada je prilikom održavanja međunarodnog marjanskog kongresa proglašeno Hrvatskim nacionalnim svetištem. No ipak, najveći povijesni događaj je bio posjet pape Ivana Pavla II. koji je tom prilikom proglasio svetim zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, 3. listopada 1 998. godine. osim prekrasne bazilike Majke Božje Bistričke, u svetištu se nalazi i crkva na otvorenom bl. Alojzija Stepinca, samostan sestara karmelićanki, te freske u cintoru. U blizini Marije Bistrice nalazi se dvorac Hellenbach, jedan od rijetkih dvoraca u kojem se uspio sačuvati kontinuitet življenja i povijesni ambijent interijera iz 19. stoljeća. Dvorac je sagrađen u 18. stoljeću, a navodno ga je dao sagraditi grof Petar Sermage. Od sredine 19. stoljeća pa sve do danas, dvorac se nalazi u privatnom vlasništvu obitelji Hellenbach.

Svetište Majke Božje Gorske se smjestilo u Loboru, na gradini iznad uskog klanca koji prolazi po sredini Ivančice. Na lokalitetu oko crkve Majke Božje Gorske, tijekom arheoloških istraživanja 1998. godine pronađeno je starohrvatsko groblje iz 10. i 11. stoljeća, sa tipičnim starohrvatskim nalazima. Jedan od nalaza je bio ulomak ukrašen pleternom ornamentikom na kojem se nalazio natpis za kojeg se pretpostavlja da je riječ o svetoj Mariji. To je ujedno i prvi spomen svete Marije u sjevernoj Hrvatskoj. Tijekom 18. stoljeća, crkva Majke Božje Gorske je nadograđena, postavljen je novi oltar ali je ostao sačuvan gotički kip Bogorodice s djetetom. U 17. stoljeću, obitelj Keglević je započela sa izgradnjom Loborgrada, jednog od najvrijednijih zagorskih dvoraca. Riječ je o ranobaroknoj građevini, na čijem se desnom krilu nalazi kapelica sv. Trojstva s drevnim zvonikom. Po završetku gradnje, dvorac Loborgrad je postao središte hrvatske loze Keglevića, a početkom 20. stoljeća dvorac je prodan. Do 2. svjetskog rata dvorac je prodavan nekoliko puta, a poslije 2. svjetskog rata je nacionaliziran i pretvoren u starački dom.

Na lijevoj obali rijeke Sutle smjestio se Kumrovec, koji se po prvi puta spominje u 15. stoljeću kao jedan od posjeda na Cesargradskom vlastelinstvu. U Kumrovcu se može vidjeti kapela sv. Roka, a spomenik kulture je kapela Majke Božje u Risvici, smještena u blizini spomenika hrvatskoj himni Antuna Mihanovića. Ovaj jedinstveni spomenik himni, postavljen je 24. studenog 1 935. godine u spomen na stotu obljetnicu nastanka himne. No, glavna atrakcija Kumrovca je muzej Staro selo Kumrovec s rodnom kućom predsjednika nekadašnje Jugoslavije Josipa Broza Tita. Muzej Staro selo je značajna etno i kulturološka točka Kumrovca, s očuvanim izvornim seoskim kućama s početka 20. stoljeća. Na samom ulazu u muzej, smještena je rodna kuća Josipa Broza Tita, njegov kip izliven u bronci i pučka škola koju je pohađao.

U ovoj županiji, u mjesto Veliko Trgovišće je rođen i prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Njegova rodna kuća i zgrada stare škole su vodeće turističke atrakcije ove općine, i otvorene su za posjete. Najstarija crkva na ovom području je crkva sv. Jurja na Jezeru, crkva posvećena zaštitniku općine, izgrađena krajem 14. stoljeća. Nekada je služila i kao mjesna škola, a u 17. i 18. stoljeću crkva je bila središte crkvenog i društvenog života.

U blizini Desinića, svega 8 km od Pregrade, na utvrdi smještenoj na nadmorskoj visini od 344 metra, ponosno se uzdiže Veliki Tabor, jedan od najbolje očuvanih kasnosrednjovjekovnih i renesansnih utvrđenih gradova kontinentalne Hrvatske. Utvrda je nekada bila dio obrambenog sustava kojeg su činili okolni dvorci i utvrde. Tijekom stoljeća, mijenjali su se vlasnici utvrde pa se među prvim vlasnicima spominju grofovi Celjski. Za izgled dvorca kakvog ga mi danas poznamo zaslužna je plemićka obitelj Rattkay, u čijem je posjedu ostao sve do 1 793. godine. Najstariji dio kompleksa je središnja utvrda koja je osim stambene imala i obrambenu funkciju, a s vremenom su izgrađene još četiri polukružne kule. Kasnije se izmjenilo još nekoliko vlasnika, poput slavnog slikara Otona Ivekovića i časnih sestara Družbe kćeri Milosrđa sa Kočule. Danas je dvorac u vlasništvu Muzeja Hrvatskog zagorja koji o njemu brinu. Dvorac je dugi niz godina bio obnavljan, a nedavno su završeni restauratorski radovi nakon kojih je otvoren dvorac kao muzej u kojem posjetitelji mogu uživati u ljepoti arhitekture dvorca i poslušati zanimljive priče i legende. Od posebnih zanimljivosti koje posjetitelji mogu vidjeti ističe se grb obitelji Ratkaj na samom ulazu u dvorac i sat na drvenom tornju s dvorišne strane dvora. Nemogu je pričati o impozantnom dvorcu, a da se pri tom ne prisjetimo poznate legende o Veroniki Desinićkoj. Prema predaji, mladi grof Friedrich Celjski se zagledao u mladu Veroniku, s kojom je pobjegao u mjesto Fridrihštajn u Sloveniji gdje su se vjenčali. Nakon što je Herman II. Celjski, otac Friedricha, saznao za to, poslao je vojsku na mladence. Nakon što su ih uhvatili, Friedricha su zatvorili u tamnicu u Celju, a lijepu Veroniku su zatvorili u maleni zatvor u Velikom Taboru. Herman II. Celjski je zahtjevao da se Veroniki održi suđenje jer je zavela njegovog sina, međutim poslije suđenja porotnici su izjavili da djevojka nema nikakvu krivicu osim ljubavi prema njegovom sinu. Nezadovoljan ishodom suđenja, Herman je naredio da se Veronika udavi i da se njezino tijelo sazida u zidine dvora, u stijenu između peterokutne kule i ulaza u grad. Stoljećima nakon tog nemilog događaja, prilikom čišćenja prostorija dvorca 1 982. godine, pronađena je ženska lubanja za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi.

Hrvatsko zagorje obiluje prekrasnim dvorcima i povijesnim utvrdama, a među njih se svakako ubraja i dvorac Bežanec u mjestu Valentinovo, smješten na samom ulazu u grad Pregradu. Bogato kulturno i prirodno nasljeđe temelj su za razvoj turizma ovog područja. Područje grada ali i istoimene općine je prebogato kulturnim objektima među kojima se osim dvorca Bežanec ističu i dvorci Gorica i Dubrava, ruševine Kostelgrada, protenište Vinagora te crkva u Pregradi poznata pod nazivom Zagorska katedrala. Dvorac Bežanec je izgrađen u 18. stoljeću kao jednokatna četverokrilna zgrada sa unutrašnjim dvorištem, a polovicom 19. stoljeća je preuređen u duhu klasicizma i time posta jedan od najreprezentativnijih dvoraca u Hrvatskoj. Nalazi se na malenom brežuljku s kojeg se pruža predivan pogled na Kostelsku dolinu. Dvorac su u prošlosti imali grofovi Keglevići, barun Kollenbach, barun Schlaun – Linden i barun Franjo Ottenfels čija je supruga uvijek nešto novo nadograđivala na dvorac. Pripada prvoj spomeničkoj kategoriji, a preuređen je u luksuzni hotel kojem se prilazi alejom jasenlokog javora dugoj 90 metara.

Zasigurno najslikovitiji dvorac Hrvatskog zagorja je Miljana, dvorac stare plemićke obitelji Ratkaj. Gradnja dvorca je potrajala gotovo tri stoljeća, a tijekom gradnje su se mijenjale arhitektonske kompozicije i stilovi gradnje što je ostavilo tragove na dvorcu. Izgradnja dvorca je započela krajem 16. stoljeća, a dvorac je bio zamišljen kao četverokrilna građevina sa dvorištem. Gradnja je potrajala sve do kraja 18. stoljeća, točnije do 1 746. godine koja je ugravirana na zvonu unutar tornja dvorca. Osim prekrasno oslikanom crno – bijelom fasadom, sunčanom satu na zidu, dvorac se može pohvaliti i prekrasno oslikanin interijerom. U salonima dvorca nalaze se sadržajem i kvalitetom najvrijednije freske iz doba rokokoa u Hrvatskoj. Na oslikanima zidovima i prozorima prisutne su astrološke teme i scene života vlastele Hrvatskog zagorja. Od ostalih dvoraca Hrvatskog zagorja ističu se dvorac Gjalski, dom književnika Ljube Babića poznatog pod pseudonimom Ksaver Šandor Gjalski, u kojem se danas nalazi hotel te dvorac Jankovdvor u Sv. Križ Začretju.