Na krajnjem sjeveru Reublike Hrvatske, na prostoru omeđenom rijekama Murom i Dravom smjestila se Međimurska županija. Zapadni dio županije dotiče obronke Alpa, dok su njezin središnji i istočni dio ravnica i dio su Panonske nizine. Graniči sa Mađarskom i Slovenijom, od kojih je razdvaja rijeka Mura koja ujedno predstavlja i prirodnu granicu. Međimurje je najgušće naseljeni dio Hrvatske, a administrativno je podjeljeno u 3 grada (Čakovec, Prelog i Mursko Središće) te 22 općine. Geografski ga možemo podijeliti u dvije cjeline: brežuljkasto gornje i nizinsko donje Međimurje. Gornje Međimurje je zbog svog brežuljkastog reljefa vinogradski orijentirano ali je prometno veoma izolirano područje, dok je donje Međimurje prometno bolje povezan nizinski prostor, orijentiran prema stočarstvu i ratarstvu. Međimurje je stoljećima bilo pod velikim utjecajem i sastavnim dijelom Mađarske čija je kultura ostavila veliki utjecaj u jeziku, glazbi i običajima, no to se nije baš odrazilo na promjenu etničke strukture stanovništva, prije svega zbog pripadnosti Međimurja Zagrebačkoj biskupiji.

Središte Međimurske županije već stoljećima je Čakovec, grad u kojem se sastaju svi međimurski putovi i smjerovi. Od srednjeg vijeka je središte međimurskog feuda, za kojeg su se otimali mnogi gospodari. Kontinuitet postojanja utvrde u Čakovcu postoji još od 13. stoljeća, od kada potječu i prvi dokumenti o Međimurju. Od kraja 13. stoljeća područjem su se izmjenjivali brojni vladari sve do 1 546. godine kada je Međimurje, zajedno s gradovima Čakovcem, Štrigovom i Legradom dobio Nikola Šubić Zrinski. Ova znamenita plemićka obitelj izgradila je velebnu utvdu u Čakovcu, koja je tijekom 18. stoljeća doživjela brojne i značajne pregradnje i nadogradnje. Najveći dio današnje čakovčke utvrde nastao je tijekom 16. i 17. stoljeća, kada su ovdje Zrinski podigli vrijednu ali i neosvojivu nizinsku fortifikaciju. Zrinski su bili magnati hrvatske i ugarske kulture i neustrašivi borci protiv Turaka i centralizma bečkoga dvora, čije je djelovanje prekinuto najprije pogibijom Nikole Zrinskog (1 664. godine), a potom i smaknućem Petra Zrinskoga u Bečkom Novom Mjestu (1 671. godine) te definitivno pogibijom zadnjeg Zrinskog, Adama (1 691. godine). do kraja 18. stoljeća utvrda u centru Čakovca je promijenila brojne vlasnike, a značajna promjena uslijedila je 1 719. godine, kada su Međimurje i Čakovec došli pod vlast znamenite plemićke obitelji Althan koji su značajno preuredili čakovečku utvrdu. Grofovi Althan su krajem 18. stoljeća prodali Čakovec s Međimurjem grofu Jurju Fesetiću i time je započela zadnja feudalna era u povijesti Međimurja, koja je završila prodajom Staroga grada 1 923. godine. uz plemićku utvrdu, u Čakovcu se rano započelo razvijati i trgovačko obrtničko podgrađe sa vrijednim baroknim i secesijskim građevinama. Posebno se ističe barokno zdanje Franjevačkog samostana i crkve sv. Nikole oko kojeg se formiralo čakovečko gradsko središte. Od unutrašnjeg inventara crkve posebno su vrijedni oltari, propovijedaonica i orgulje, dok samostan krase prekrasne barokne slike. Ulaz u samostan s glavnog trga krasi bijeli kameni grb obitelji Zrinski. Uz čakovečku utvrdu Zrinski nerazdvojno je povezano i djelovanje Pavlinskog samostana sv. Jelena u Šenkovcu pokraj Čakovca. Zrinski su upravo uz ovaj samostan dali izgraditi svoj mauzolej. S obzirom da je do danas očuvano gotičko središte pavlinske crkve te arheološki ostaci pavlinskog samostana, sv. Jelena predstavlja jedno od značajnijih kulturno povijesnih mjesta u Hrvatskoj. Smatra se da su Pavlinski samostan sv. Jelena već 1 376. godine dali izgraditi grofovi Lackovii, a nakon 1 404. godine su veliki donatori bili grofovi Celjski. Uz svetište samostanske crkve Zrinski su dali izgraditi svoj mauzolej ili robnici koja je bila dovršena polovinom 16. stoljeća, a u cijelosti obnovljena sredinom 17. stoljeća. Smatra se da su ovdje ili pokopani mnogi slavni Zrinski, a među njima i Katarina Zrinski, Nikola Zrinski Kuršanečki te glava slavnog sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog.