Osječko baranjska županija se smjestila na sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske, te je po veličini četvrta. Obuhvaća Baranju i sjeveroistočnu Slavoniju oko donjeg toka rijeke Drave, prije njezinog utoka u Dunav, koji je stvorio Kopački rit, park prirode. Izuzetno povoljan zemljopisni položaj na rijeci Dravi i uz Dunav, koji je jedan od najznačajinijih europskih plovnih puteva, zatim prirodni resursi koji se temelje na sastavu tla i klimi pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju, termalne vode, očuvani okoliš i jedinstveno područje Kopačkog rita samo su dio pogodnosti koje pruža Osječko-baranjska županija.

Osijek je metropola istočne Hrvatske, u svakom pogledu. Od starih Kelta i ilirskog plemena Breuca, preko velebne antičke Murse, starohrvatskog Osijeka, turskih džamija, do živopisne barokne Tvrđe i modernog grada na densoj obali Drave, ovaj grad je tijekom prošlih stoljeća postao simbolom istočnog dijela Hravtske – Slavonske i Baranje. Prvi tragovi života na ovom području sežu u kameno doba, a krajem 4. stoljeća prije Krista na ovom su području živjeli Kelti. Rimljani su sagradili veliki antički grad imenom Mursa koju su uništili su Huni. U sedmom stoljeću grad naseljavaju Slaveni, a u srednjem vijeku Osijek je postao trgovačko, obrtničko, prometno, upravno, vlastelinsko i kulturno središte Slavonije. Grad se prvi puta spominje u 12. stoljeću (1 16. godine) u ispravi hrvatsko – ugraskog kralja Emerika, kao Eszek. Kaštel se u Osijeku spominje već u 15. stoljeću, a grad je od sredinje 16. stoljeća pa sve kraja 17. stoljeća bio pod vlašću Turaka. Za vrijeme turske vladavine izgrađen je most preko Drave, nazvan Sulejmanovim mostom, koji je u to doba smatran svjetskim čudom! Nakon odlaska Turaka iz grada, orijentalni duh polako se počinje guiti, i grad vraća svoj srednjoeuropski duh.Nakon toga Osijek je pod vlašću Austrrije, pod kojom su se dotada razdjedinjene gradske općine Gornji grad, Donji grad i Tvrđa ujedinile u jednu cjelinu. Tijekom 18. i 19. stoljeća Osijek je postao, uz Zgareb, najrazvijeniji grad Hrvatske. Slom Kraljevine Jugoslavije, uspostava Nezavisne Države Hrvatske i početak Drugog svjetskog rata donose strah, neizvjesnost i teška razaranja grada, no grad se obnavlja, a nova teška razaranja gradu je donio Domovinski rat, nakon kojih se grad dugi niz godina obnavljao. Bogata povijest je gradu donijela mnoštvo kulturno – povijesnih znamenitosti, od kojih se posebno ističe najstariji dio grada – gradska Tvrđa. Gradile su je austrijske vlasti, od 1 712. – 1 722. godine, no gradnje manjeg opsega su nastavljene do sredine 18. stoljeća. Sastojala se od 7 bastiona (sv. Karla, Inocencija, Leopolda, Josipa, sv. Terezije, Elizabete i Euzebija), koji su bili smješteni od istoka prema zapadu oko gradske jezgre, zaštitnog zida, tvrđavskog roga te zaštitne utvrde u kojoj je danas prostor Vijenca Ivana Meštrovića i Drvljanika. Unutrašnjim prostorm Tvrđe dominirale su dvije prometnice, Cardo (danas Franjevačka ulica) i Decumanus (Ulica Franje Kuhača). Tvrđava je imala 4 vrata, Porta Aquatica ili Vodena Vrata (danas su očuvana zajedno s Vodenim tornjem), a vodila su prema rijeci Dravi; Porta Nova ili Nova Vrata (na jugu tvrđave), Porta Valpoviensis ili Valpovačka Vrata kroz koja se iz Tvrđe dolazilo u Gornji grad te posljednja vrata Porta Imperatoris ili Carska Vrata. Poput fine barokne čipke, s pravilno posloženim ulicama u čijem se središtu nalazio trg te velikim brojem crkvi, palača i drugih spomenika, Osječka Tvrđa je jedna od najljepših i najočuvanijih starih gradskih jezgri u ovom dijelu Europe. Njezina skladna barokna cjelina se ubraja među dragulje arhitekture, a uz barokne bedeme, najznačajniji spomenici su grupirani oko četverokutnog glavnog trga, kojim dominira impozantni kružni pil, kup Presvetoga Trojstva iz 18. stoljeća. Na trgu se nalazi i zdenac od crvenog mramora, koji je postavljen u drugoj polovici 18 stoljeća. Unutar Tvrđe ističe se veliki broj građevina, a jedna od nih je zanimljiva zgrada Gradske straže sa karakterističnim baroknim tornjem. Od ostalih se ističu plemićke, vojne i građanske kuće koje potječu uglavnom iz baroknog 18. stoljeća, te neke grade u s početka 19. i 20. stoljeća. Baroknu jezgru grada krasi i nekoliko sakralnih objekata, a među njima svakako treba spomenuti župnu crkvu sv. Mihovila te dva zdepasta tornja, koju su podigli isusovci. Nastala je na mjestu nekadašnje turske Kasim – pašine džamije. Posjeduje vrijedan inventar, gdje se posebno ističu glavni i pobočni oltari, barokna propovijedaonica, kaleži i sakralne slike iz 18. i 19. stoljeća. Franjevci su na mjestu Sulejman – hanove džamije podigli baroknu crkvu uzvišenja sv. Križa, u narodu znana kao crkva sv. Antuna (18. stoljeće), u kojoj se čuvaju vrijedne barokne slike i crkveni inventar, među kojima je i gotički kip Marije Jud iz 15. stoljeća. Franjevački samostan čuva znamenitu zbirku sakralnih predmeta, među kojim ase nalaze gotički kaleži, a vrlo je vrijedna i samostanska knjižnica. Na izlasku iz Tvrđe, a na ulasku u najveće osječko naselje Novi grad, nalazi se barokna kapelica koja je simbol tragične ljubavi dvoje mladih Osječana. Osim mnoštva kulturnih znamenitosti, Osijek pruža ugodne šetnje perivojima i parkovima, šetnicom uz Dravu sa pogledom na prekrasni pješački viseći most.

U srcu povijesne Slavonije, nalazi se Đakovo, grad kojeg simboliziraju žar opeke dvaju tornjeva i kupola prekrasne katedrale, za koju bi se mnogi usudili reći da je najljepša na prostoru od Venecije do Istanbula. Grad se prvi puta spominje 1 239. godine u darovnici hrvatskog kneza Kolomana, čime su biskupi postali gospodarima Đakova i Đakovštine, i od tog trenutka je započela povijest biskupije u Đakovu, koji je i danas biskupski grad – sjedište Đakovačko – osječke nadbiskupije. No, brojni arheološki ostaci pronađeni u gradu i njegovoj okolici svjedoče o bogatoj povijesti ovog grada te o naseljenosti prostora grada već u neolitiku (5 500 godina prije Krista). U doba cara Augusta, početkom 1. stoljeća prije Krista, Rimljani su osvojili Ilirik, a presudna bitka se vodila u močvarama i šikarama oko rijeke Vuke, na rubovima Đakovštine, 9. godine poslije Krista. Nedaleko od današnjeg Đakova nalazilo se rimsko naselje Certissia, a iz tog doba su sačuvani brojni nalazi koji se čuvaju u Muzeju Đakovštine. Mračni dio povijesti grada je započeo 1 536. godine kada su Đakovo zaposjeli Turci i vladali njime skoro 150 godina. Grad se tada nazivao Jakova, a bila je poznata po pašinim dvorima i lijepim džamijama (Hadži-pašinoj, Ibrahim-pašinoj i Kaston-pašinoj). Srušene su gotovo sve katoličke crkve i sagrađene džamije, a među njima je najpoznatija Ibrahim – šaina džamija koja je nakon odlaska Turaka pretvorena u katoličku crkvu. Krajem 17. stoljeća u grad se vraća biskup i time je započela obnova grada. Odmah se započelo sa izgradnjom nove, skromnije katedrale (inače, to je bila druga po redu od ukupno 3 koliko ih je u gradu izgrađeno), a gradili su je biskupi Patačić i Bakić. Današnja katedrala sv. Petra potječe iz 19. stoljeća, a dao ju je sagraditi biskup Joip Juraj Strossmayer. Građena je u neogotičko – romaničkom stilu, a njezina gradnja je trajala 16 godina. Za njezinu izgradnju je potrošeno 7 000 000 komada opeke koja je pečena u Đakovu, a kemn je dopreman iz Istre, Austrije, Italija, Francuske, Mađarske i Austrije. Ima ukupno 7 oltara, a krase ju 43 freske, 31 kip, 32 reljefa, te orgulje. U gradu se mogu vidjeti brojni dokazi djelovanja Đakovačke biskupije, a jedna od njih je Đakovačka ergela, koju je 1 706. godine obnovio biskup Patačić. Južno od katedrale se nalazi zgrada Biskupskog dvora, dvorac iz 18. stoljeća, građen u kasnobaroknom stilu koji je danas rezidencija đakovačkog nadbiskupa i mjesto glavnih biskupijskih ureda. Preko puta katedrale, nalazi se spomenik biskupu Strossmayeru, postavljen 1 999. godine. Od ostalih spoemnika ističu se: Spomenik Berda, Spomenik Majka slavonka, Spoemnik Domovinskom ratu, Spomenik Luke Botića, Bista Stjepanu Radiću, Monumentalni kip Pape Ivana Pavla II., te Strossmayerov perivoj. Povijest Ergele je započela osnivanjem biksupije, i to darovnicom deset arapskih konja i jednog pastuha (za godinu osnivanja se uzima 1 506. godina). Uzgoj konja traje još i danas u Državnoj ergeli lipicanca, koja se svrstva ameđu najstarije u Europi. Đakovo je oduvijek bilo obrtnički grad, čiji je industrijski razvoj započeo osnivanjem mlinova i ciglana, te je bilo poznato trgovipte u cijeloj Slavoniji. No, njegov gospodarski razvoj su prekinuli ratovi u 20. stoljeću. Među građanima će posebno ostati zapamćen posjet Pape Ivana Pavla II., koji je 2 003. godine pohodio Đakovačku biskupiju i i rekao da se divi ljepoti slavonske ravnice, žitnice Hrvatske.

Našice su grad prekrasnog krajolika i predivne kulturne ostavštine, smješten u srecu Slavonskih ravnica koji nudi pregršt mogućnost za odmor. Prvi puta se spominju 1 229. godine kao mjesto kojim su vladali David Lacković, Ivan Korvin, Ivan i Nikla Gorjanski te iločki knezovi Ujlaky. U crkvenom pogledu vlasnici su bili templari, ivanovci i franjevci. U minulim stoljećima srednjeg vijeka na gradskom prostoru treba razlikovati tri arhitektonske cjeline: tvrđavu ili castrum, trgovište ili oppidum te gospoštiju ili vlastelinstvo. Posebno je zanimljivo, ali i važno razdoblje za grad bila vladavina grofova Pejačević, koji su se zadržali sve do 1 945. godine. Gotovo jedan do drugog, u velikom se perivoju nalaze dva dvorca grofova Pejačević: veliki i mali dvorac. Mali dvorac je bio građen za Marka VI., najstarijeg sina Teodora Pejačevića. Riječ je o neoklasicističkoj građevini, u obliku izduženog pravokutnika. Njegova klasicistička strogost, istaknuta veličina, bogatstvo arhitektonskih ukrasa, široko stubište s balustradom i nekoliko blagih terasa mu daje izuzetnu ljepotu! Veliki dvorac je nekoliko puta mjenjao svoj izgled, te je dorađivan i pretvoren u reprezentativni kasnobarokni dvorac s bogatim arhitektonskim uresima. Uz njega je podignut perivoj, za kojeg se nezna točno kada je nastao, no vjeruje se da je uređen nakon što je dvorac uređen. U 19. stoljeću je proširen na površinu prirodne šume, gdje je uređeno jezero s otočićem te je poprimio romantičarska obilježja. Osim povijesne i umjetničke vrijednosti, perivoj posjeduje izuzetnu botaničku raznolikost i vrijednost. Inače, žene u obitelji Pejačević su njegovale posebnu ljubav i strast prema glazbi: Gabrijela (supruga Ladislava Pejačevića) i Lila (supruga dr. Teodora Pejačevića) su bile pokroviteljice Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. U tom jakom glazbenom ozračju se rodila i rasla Teodora, poznatija kao Dora Pejačević, najstarija kćer dr. Teodora, istaknuta hrvatska skladateljca koja je bila poznaija i cjenjenija u inozemstvu nego u Hravtskoj. Živjela je za glazbu i u glazbi u doba koje je u hrvatskoj muzici obilježeno kao razmeđe zakasnjeloga romantizma lvana Zajca i takozvanoga nacionalnog stila. Zbog istaknutog utjecaja Johannesa Brahmsa i Petra Čajkovskog glazbeni teoretičari je smatraju kasnoromantičarskom umjetnicom. U dvorcu Pejačević danas je smješten Zavičajni muzej sa sobama posvećenim značajnim osobama našičkog kraja, etnografska zbirka te poseban odjel lončarstva. Uz stari dvorac Pejačevića nalazi se mauzolej i kapelica grofa te grob kontese Dore Pejačević. Crkva sv. Antuna Padovanskog je najstarija našička crkva, iz prve polovice 14. stoljeća, a obnovljena u 18. stoljeću u baroknom stilu. Prostor crkve je riznica vrijednih umjetničkih djela među kojima se ističu barokne skulpture i slike, bogato oblikovan oratorij te propovijedaonica. Ima ukupno 7 oltara, vrijedne barokne orgulje te dvije kripte, a početkom 20. stoljeća je oslikana freskama. Uz jućni zid crkve se nalazi samostan koja sa svoja četiri krila oblikuje samostansko dvorište. Svojom se vrijednošću ističu prostori samostanske blagovaonice i sakristije u prizemlju. Kompleks crkve smješten je na brežuljku uz zapadni rub gradskog središta i okružen je njegovanim okolišem u kojem se ističu skulpture Majke Božje i sv. Franje Asiškog. Od ostalih zanemintosti u gradu i u okolici ističu se Templarska crkva u Martinu (3 km od Našica), jedina potpuno sačuvana templarska crkva u Hrvatskoj, Zološki vrt Bizik te umjetno jezero Lapovac (3 km od centra Našica).

Jedini baranjski grad i administrativno središte Baranje je Beli Manastir. Smjestio se na jugozapadnim padinama Baranjske planine, gotovo na pola puta između Osijeka i mađarskog grada Mohača. Naziv grada potječe još iz 1 227. godine, kada je ugarski palatin Moys de Daro na svom imanju Pél izgradio samostan, a mjesto je zbog tog kasnije nazvani Pél Monostor (Pélov Samostan). Ostaci ovog samostana se nalaze na lokalitu Lojmir, koji je turistički najzanimljivije područje grada. Barokna župna crkva sv. Martina potječe iz 18. stoljeća, a pored nje se nalazi obnovljeni župni dvor. Svega 15 minuta hoda od centra grada se smjestilo ”šećeransko” jezero bogato ribom, te idealno mjesto za sve ljubitelje prirode i ribolova.

Donji Miholjac je zbog povoljnih životnih uvjeta koja pruža, bio naseljen još od najranijih doba, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi. Najstariji tragovi spominju pleme Andiantesa iz predrimskog razdoblja, dok Ptolomejeva karta iz druge polovice drugog stoljeća bilježi mjesto Mariniana, današnji Donji Miholjac. Pismeno svjedočanstvo o gradu potječe iz 1 057. godine, a govori o izgradnji crkve sv. Mihaela, oko koje se postupno razvilo naselje. Zanimljiva i bogata prošlost ovog grada u nasljeđe je ostavila mnoge spomenike, od kojih svakako treba istaknuti Dvorac Mailtah, jedan od posljednjih dvoraca izgrađen za vrijeme vladavine austro – ugarske. Građen je na 4 etaže, a njegove kule, vioka krovišta, ukrasni dimnjaci, terase s neoklasicističkim balustradama, ograde od kovanog željeza govore o prepoznatljivom engleskom stilu gradnje. Nakon oslobođenja grada od turske vlasti u 17. stoljeću, grad je bio pod upravom Dvorske komore, a carski dvor je rasprodavao i djelio strancima velike posjede u Slavoniji. Tako je car Karlo VI. posjed pod nazivom Valpovačko vlastelinstvo darovao Antunu Petru Hilleprandu von Prandau, savjetniku bečke komore. Od tog trenutka grad je postao vlastelinski grad te je došlo do značajnog društvenog, kulturnog i gospodarskog razvoja. Nastanak perivoja u Donjem Miholjcu je povezan sa sredinom 19. stoljeća, te obitelji Prandau. Danas je perivoj zaštičen te se može pohvaliti sa preko 80 vrijednih vrsta biljaka.

Valpovo i naselja u široj okolici spominju se u povijesnim izvorima istom prvih desetljeća 14.stoljeća, iako nema sumnje da su neka od njih postojala i ranije, dok se Valpovo kao grad prvi puta spominje kao posjed Morovića 1438. godine. Pored valpovačkog parka, jednog izuzetno vrijednog hortikulturnog spomenika, Valpovo ima i drugih znamenitosti i vrijednosti, koje čuva, njeguje i razvija, kao što su kompleks Dvorca Normann-Prandau, župna crkva bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije iz 18. stoljeća, kapelica Sv. Roka s kraja 18. stoljeća. Dvorac Prandau – Normann je srednjovjekovno-barokni graditeljski kompleks dvorca u Valpovu, jedan od najstarijih i najvećih dvoraca u Slavoniji, a ubraja se među najvrijednije povijesne arhitektonske sklopove profane arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj. Kompleks dvorca čine srednjovjekovna kula s dijelom bedema nekadašnje tvrđave, dvorska kapela, bočna dvorišna krila, unutrašnje dvorište i barokno-klasicistička pročelna palača, a sve to okružuju obrambeni opkopi i perivoj. Današnji dvorac je nastao tijekom prve polovice 18. stoljeća pregradnjom i dogradnjom srednjovjekovne utvrde od koje su očuvani dijelovi vanjskih bedema, temelji i zidovi kasnogotičke kapele te okrugla obrambena kula, izgrađeni početkom 15. stoljeća.

Tragovi najranijega ljudskoga života i djelovanja na prostoru grada Belišća potječu iz prapovijesti, u vremenu između 6. i 3. tisućljeća pr. Kr. Nađeni su ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba i bakrenog doba (arheološko nalazište “Staro Valpovo”) i brončanog odnosno željeznog doba (Belišće – Zagajci I). Povijest područja grada počinje osnivanjem industrijskoga poduzeća 1 884. godine u ovom dijelu istočne Hrvatske koji je bio bogat hrastovim šumama, a za što je posebno zaslužna obitelj Gutmann. Nakon tog dolazi do strelovitog razvoja grad i izgradnje brojnih objekata, škole, groblja te željezničkog kolodvora. Godine 1 905. izgrađena je najznačajnija zgrada starog Belišća – Palača Gutmann. Svojom monumentalonošću ostavlja bez daha, a njezina unutrašnjost odiše vremenom i stilom u kojem je objekt nastao – secesijom. Od ostalih znamenitosti isitču se ulica Pekmez, sa 7 sačuvanih mansardnih kuća na Vijencu S.H. Gutmann, svetište sv. Ane, Spomen – vlak nekadašnje uskotračne Slavonsko – podravske željeznice, te belišćanski muzej.