Jedna od prostorno manjih županija na području Republike Hrvatske, za koju se može reći da je srušila predožbu o ravnoj Salvoniji zahvaljujući planinama i gorama čija podnožja krase nadaleko poznati vinogradi. Požeško – slavonska županija se sastoji od dvije prostorno odvojene cjeline, Požeške kotline i Pakračko – lipičkog kraja, a administrativno je podijeljena na 5 gradova i 5 općina. Požešku kotlinu okružuju planine i gore Psunj, Papuk, Krndija, Dilj gora i Požeška gora. Papuk je 1 990. godine proglašen Parkom prirode, koji je nakon Velebita drugi po veličini gorski park prirode u Hravtskoj. Njegova iznimna ljepota i raznolikost jednostavno ostavljaju bez daha i mame svakog posjetitelja da istraži i najskriveniji dio planine. Osim prekrasnom i bogatom prirodom, područje županije se može pohvaliti bogatom povjesti i njezinom ostavštinom. U rimsko doba, Požeška kotlina je imala naziv Vallis Aurea ili zlatna dolina, a od srednjeg vijeka pouzdano se može pratiti povijest županija, čije je ime po prvi puta spomenuto davne 1 210. godine. Kao glavna utvrda i sjedište županije spominje se Požega, koja je već u 13. stoljeća bila jedno od najvažnijih gradova srednjovjekovne Slavonije. Uz Požegu, važna mjesta su bili Kaptol, Kutjevo, Pleternica i Pakrac u kojem se čak nalazila kovnica novca.

Požega je administrativno, političko i kulturno središte županije. Smjestio se u plodnoj dolini koja je uokvirena slavonskim gorskim prstenom Psunja, Papuka, Dilja i Požeške gore. Njezin položaj podno Staroga grada i okolnih vinorodnih brežuljaka joj je omogućio stvaranje srednjovjekovne obrambene tvrđave, a kasnije i izgradnju gradskog podgrađa. Požega je veoma rano postala sjedište velikog vlastelinstva, a srednjovjekovni grad postao je središtem županije. Grad je kroz stoljeća bio funkcionalno središte bogate agrarne okolice, a od osobite važnosti bio je razvoj trgovine i obrta. Od srednjovjekovnih spomenika, osim dominikanske crkvice sv. Marije (danas sv. Lovre) s gotičkim freskama, ništa nije sačuvano. Riječ je o najstarijoj požeškoj crkvi iz 14. stoljeća, koja je smještena u samom gradskom središtu. Još nije utvrđeno tko je gradio crkvu, a prema nekim povjesničarima nekoć je to bila crkva i samostan časnih sestara sv. Klare, dok drugi tvrde da je samostan pripadao redu sv. Dominika. Pošto je crkva u srednjem vijeku bila posvećena sv. Mariji, njezina gradnja se dovodi u vezu s knezovima Frankopanima koji su u 14. stoljeću obnašali čast požeških župana. Crkva je tek dolaskom Isusovaca u Požegu u 17. stoljeću dobila ima sv. Lovre. U crkvi se mogu vidjeti vrijedne freske iz gotičkog razdoblja, a posebno se ističe renesansno svetohranište. Osim što su promijenili ime crkve, Isusovci su uz nju izgradili veliku palaču u baroknom stilu u kojoj su boravili učenici gimnazije, koju su također osnovali. Po svojoj monumentalnosti to je i danas jedna od najvećih i najreprezentativnijih biskupskih palača u Hrvatskoj. Među kasnobaroknim sakralnim zdanjima u Hrvatskoj ističe se požeška katedrala, crkva sv. Terezije Avilske. Gradio ju je vlastitim sredstvima zagrebački biskup Franjo Thauszy, a dozvolu za gradnju mu je dala carica Marija Terezija. Unutrašnjost katedrale uređena je u stilu baroka i rokokoa. Crkvom dominira oltar sv. Terezije koji svojom monumentalnošću predstavlja rijedak primjer barokno – rokoko cjeline. Bogatstvo crkvenog inventara nadopunjeno je rokoko klupama , krstionicom i ispovjedaonicom. Crkvu ukrašavaju zidne slike koje su krajem 19. stoljeća naslikali glasoviti hrvatski slikari Oton Iveković i Celestin Medović. Slika Presvetog Trojstva nad glavnim oltarom njihovo je zajedničko djelo, a na stropu svetišta se nalazi slika Celestina Medovića ”sv. Terezija na nebo uznesena”. U gradu se još može vidjeti i franjevački samostan i crkva sv. Duha čija je unutrašnjost obogaćena vrijednim baroknim oltarima i slikama. Ispod svetišta crkve nalazi se nekadašnja grobnica u koju su se, osim Frankopana, sahranjivali poznati Požežani. Osim sakralnih objekata, u gradu se može vidjeti palača Požeško slavonske županije, prepoznatljiva po bogatoj dekoraciji pročelja sa primjenom kapitela i vijenaca. Glavni gradski trg je Trg sv. Trojstva, smješten u središtu i težištu požeškog prometnog križa. Trg je okružen prekrasnim baroknim zgradama, a njime dominira spomenik sv. Trojstva, koji je ujedno i simbol grada.

Hrvatska vinska prijestolnica, Kutjevo, smještena je na južnim obroncima Krndije, na sjeverozapadnom dijelu Požeške doline. Kutjevo je grad bogate povijesne baštine koji se po prvi puta spominje u 13. stoljeću kada su redovnici Cisterciti, u narodu poznati kao bijeli fratri, ovdje osnovali opatiju. Iz tog doba potječe i čuveni vinski podrum u kojem je, prema predaji, kameni stol iz doba baruna Trenka i carice Marije Terezije. Vinova se loza na ovom području uzgajala još u doba Ilira, a u cistercitskim podrumima su se proizvodila, čuvala i njegovala vrhunska vina po kojem je ovo područje postalo poznato diljem svijeta. Krajem 17. stoljeća, vlast je predana redu Isusovaca, koji su izgradili novu župnu crkvu i barokni dvorac, obnovili podrum te unaprijedili gospodarstvo, posebno vinogradarstvo. Dvorac Kutjevo nastao je na mjestu srednjovjekovne cistercitske opatije, a podignut je sredinom 18. stoljeća prema projektu isusovačkog slikara i graditelja Josipa Kraljića. Riječ je o novom baroknom kompleksu sa crkvom i dvorcem. Tri krila dvorca zatvaraju unutarnje dvorište, dok se s četvrte strane pruža crkva Rođenja Blažene Djevice Marije. U sjevernoj sakristiji crkve pronađen je dio srednjovjekovnih freski, dok južno krilo dvorca skriva ostatke zidova srednjovjekovne opatije. Župna crkva zajedno sa prekrasnim perivojem i dvorcem čini jedinstvenu spomeničku baštinu. U crkvi se čuva slika Čudotvorne Gospe Kutjevske ili Marija s djetetom iz 16. stoljeća, koja je vrlo rijedak kasnorenesansni spomenik i njezina vrijednost je registrirana općim značajem. Nakon isusovaca, mijenjali su se brojni vladari u gradu, a među značajnijima valja istaknuti obitelj baruna Turković iz Karlovca za čije je vrijeme Kutjevo doživjelo svoj najveći procvat. Kutjevačko vinogorje osunčano je tijekom cijeloga dana i danas se ubraja među najkvalitetnija vinogorja Hrvatske. Kutjevo je jedan od rijetkih gradova koji je naljepšem gradskom trgu dao ime po svom poznatom brendu – graševini. Na trgu se tako nalazi poseban spomenik u vidu nekoliko trsova graševine koji predstavljaju maleni vinograd. Tradicija i ljudi u suradnji sa prirodnim čimbenicima sudjelovali su u izgradnji branda kvalitetnog vina koji je poznat u cijelom svijetu.

U dolini rijeke Pakre, okružen šumama Psunja, smjestio se Lipik. Izvori ljekovite vode ovdje su otkriveni još u doba Rimljana, no tek sredinom 18. stoljeća je uređen jedan od prvih izvora termomineralne vode i započeo je razvoj toplica. Uskoro su se u blizini toplica počele graditi vile i hoteli koji su privlačili goste iz cijele Europe. Time je zabilježen razvoj Lipika kao turističkog mjesta. Lječilišta su bila okružena neobaroknim perivojem, što im je davalu posebnu čar. U tom su vremenu nastala dva prepoznatljiva simbola Lipika, Kursalon i Wandelbahn. Kursalon je najveća gradska građevina u stilu neorenesanse u kojem se nalazila kavana, prvi casino sa ruletom u kontinentalnoj Hrvatskoj, salon s klavirom te velika koncertna i plesna dvorana. U neposrednoj blizini Kursalona izgrađeno je natkriveno šetalište Wandelbahn, perivoj koji je bio glavna šetnica cijeloga grada. Zahvaljujući izvorima vode, osim razvoja turizma, razvila se industrija punionica vode. Ljekovita voda izvire iz dubine od 240 metara što omogućuje daljnji razvoj zdrastvenog turizma. Lipički kraj je također poznat i po uzgoju lijepih i cijenjenih konja lipicanaca u obližnjem Izidorovcu, gdje je Izidor Janković početkom 19. stoljeća pokrenuo njihov uzgoj. Državna ergela lipicanaca daje posebnu čar gradu, a posjetitelje na samom ulazu u grad pozdravlja nekoliko konja. U bližoj okolici Lipika nalazi se obitavalište 180 vrsta ptica na Ribnjacima, Marino selo s brojnim rodama te drevna kapela sv. Andrije u Brezinama.