Sisačko – moslavačka županija

Sisačko – moslvačka županija se smjestila južno od Zagreba. Sastoji se od ukupno 6 gradova i 13 općina. Područje je to djelomično močvarne ravnice nizinskog toka rijeka Save, Kupe, Odre, Lonje, Gline, Česme, Ilove i Une, obrubljeno pitomim, šumovitim obroncima Vukomeričkih gorica, Moslavačke, Petrove i Zrinske gore s brežuljkastom Banovinom. Brojne su turističke osobitosti županije, koja je inače vodeća u Hrvatskoj po broju zaštićenih područja i prva po proizvodnji obnovljivih izvora energije. Posebno se ističu Park prirode Lonjsko polje, grad Sisak, termalno lječilište Topusko, povijesna baština Vojne krajine i turskih ratova, vrijedno drveno graditeljstvo; sakralna arhitektura; bogata lovna i ribolovna područja; vrhunska gastronomska i vinska ponuda… Gospodarska djelatnost županije temelji se na prirodnim bogatstvima. Jaka industrija prerade nafte i plina (INA – Rafinerija nafte Sisak, INA naftaplin – pogoni za eksploataciju nafte Ivanić Grad, Novska i Kutina), željezna te drvna i kemijska industrija zasjenile su tradicionalno govedarstvo i ratarstvo.

Grad Sisak smjestio se jugoistočno od Zagreba na utocima Odre u Kupu i Kupe u Savu. Upravo zemljopisni položaj i prirodne pogodnosti utjecali su na razvoj grada. To je i dovelo do toga da je Sisak postao središtem jedne od najvećih županija u Hrvatskoj. Na području grada Siska pratimo kontinuitet urbanog življenja više od dvije tisuće godina tijekom kojih je grad proživljavao burne trenutke uspona i padova. Prostori današnjih sisačkih ulica mijenjali su svoj izgled prateći promjene kultura i civilizacija, stilova i načina života svojih stanovnika. Jedan je od rijetkih europskih gradova kod kojega uz kontinuitet trajanja naselja možemo pratiti i kontinuitet njegovog naziva: keltska Segesta, rimska Siscia, Siscium u ranom srednjem vijeku, Sissek, Sziszek, Sciteck, Zysek, Sziscium, Scytzyc, Zitech, Scyteck, Sziszak, pa sve do hrvatskog naziva Sisak. U 4. st. prije Krista, na područje današnjeg Siska, obitavaju starosjedilačka ilirska plemena, no uskoro provaljuju Kelti i osnivaju Ilirsko-keltsko naselje Segestiku, koju je rimska vojska pokušavala zauzeti u više navrata. To je konačno uspjelo Oktavijanu, 35. godine prije Krista. Iz prvobitno sagrađenog vojnog logora, rimska Siscija ubrzo se uzdiže u status grada s iznimno jakim vojnim, prometnim i upravnim funkcijama, razvijenom trgovinom i obrtom, a kasnije i poznatom kovnicom novca. Novac iskovan u njoj koristio se širom Rimskog carstva i upravo zahvaljujući tomu ime Siscija postalo je poznato i ostalo takvim tijekom dugih stoljeća, sve do danas. Širenjem kršćanstva, u Sisciji se osniva ranokršćanska zajednica te biskupija u 3. stoljeću, a od svih sisačkih biskupa najpoznatiji je biskup Kvirin koji se slavi kao zaštitinik grada. Sisak je posebice postao poznat u vrijeme ratova s Turcima, pogotovo nakon izgradnje znamenite sisačke tvrđe 1 544. godine. Vrhunac slave grad je doživio nakon sjajne pobjede kršćanske vojske nad Turcima, nakon treće opsade 1 593. godine koja je odjeknula Europom tako da Sisak postaje “antemurale Sisciense”. Tijekom 18. stoljeća mirniji život u gradu je pridonio razvoju trgovine i prometnih puteva koji su imali utjecaj na daljnji razvoj i značaj grada, te se u gradu razvija crkva, škola, liječnik i ljekarnik, žitno skladište i žitni sajam. Početkom 19. stoljeća rijeka Kupa je razdvajala Sisak na dva dijela: lijevi dio koji je pripadao Kaptolu i desni dio koji je pripadao Vojnoj Krajni. Sredinom 19. stoljeća Sisak je dobio status slobodnog trgovišta s magistratom i grbom, a u jeku ilirskog pokreta, sisački ilirci izvode 2. listopada 1 839. godine dramu Ivana Kukuljevića “Juran i Sofija” te je na taj način označen početak štokavske drame novije hrvatske književnosti. Uloga Siska u gospodarskom životu Hrvatske postala je veoma značajna otvaranjem plovnog puta Savom i Kupom 1 842. godine, a naročito izgradnjom željezničke pruge 1862. godine. Ukidanjem Vojne krajine 1 874. godine,ujedinjuju se Civilni i Vojni Sisak u jednu gradsku općinu, te Sisak postaje slobodni kraljevski grad. Početak 20. stoljeća gradu je donio veliku industrijalizaiju i razvoj gospodarstva, te je nakon drugog svjetskog rata bio jedan od hrvatskih najrazvijenijih gradova. Ratna zbivanja devedestih godina 20. stoljeća su prekinuli njegov razvoj, no posljednjih godina sve se više truda ulaže kako bi grad ponovno dosegnuo slavu i razvoj. Zahvaljujući burnoj i bogatoj prošlosti, grad se može pohvaliti mnoštvom kulturno povijesnih spomenika koji ga čine pravom kulturnom destinacijom. Najpoznatiji spomenik svakako je sisački Stari grad, tvrđava iz 16. st. pod kojom se odigrala Bitka kod Siska 22. lipnja 1 593. godine, i spomenik je nulte kategorije. Od Starog grada do centra Siska ima cca dva kilometra cestom ili kilometar i pol šetnicom. Veliki Kaptol je jedan od najvrednijih primjeraka arhitekture klasicizma u Sisku. Izgrađen je 1 830. godine, a posebno je značajan jer je u ovoj zgradi je 1 839.godine izvedena prva kazališna predstava na hrvatskom jeziku štokavskog narječja, “Juran i Sofija” I. K. Sakcinskog. Nalazi se na Trgu bana Josipa Jelačića u samoj blizini Starog mosta, prvog drvenog mosta na rijeci Kupi koji je spojio Civilni i Vojni Sisak (lijevu i desnu obalu rijeke Kupe). Godine 1 934 izgrađen je zidani most, koji postaje jedan od simbola grada, a Siščani ga zovu Stari most. Svega cca 500 metara od Starog mosta nalazi se zgarad Malog Kaptola, jedna od najstarijih zidanih kuća s kraja 18. stoljeća. Između glavnog gradskog trga i župne crkve, nalazi se arheološki park Siscia, koji svjedoči o bogatoj prošlosti ovog područja. Arheološka istraživanja su rezultirala otkrivanjem gradskog kompleksa rimske Siscije, čije ostatke predstavlja gradski bedem s unutrašnjom kulom, obrambeni opkop, te dio kasnorimske monumentalne građevine. U sjećanje na veliku pobjedu nad turskom silom i u slavu svih hrvatskih vitezova, Grad Sisak i Turistička zajednica grada Siska svake godine, podno zidina Starog grada, organiziraju ”Sisački viteški turnir” gdje se moderni vitezovi pred očima publike bore za naklonost svojih djeva, a zidine utvrde pružaju njihovim nadmetanjima autohtoni srednjovjekovni ambijent. Po prolazima unutar utvrde posjetitelje zabavljaju pjevači renesansne glazbe, a za najmlađe ratnike tu je i dječji turnir.

Nizvodno od Siska, uz lijevu obalu Save, prostire se Park Prirode “Lonjsko polje”. U većem dijelu to je poplavno područje rijeke Save sa sačuvanim bogatstvom raznolikog biljnog i životinjskog svijeta. Slikovitost ovog područja naglašavaju i sela smještena uz Savu i njezine rukavce. Lonjsko polje poznato je po autohtonoj pasmini konja i svinja, a jedno je i od najvećih mrijestilišta riba. Najznačajniji ekološki element u Parku prirode Lonjsko polje su poplave koje se mogu dogoditi u bilo koje doba godine, zbog izvanrednih konstelacija rijeke Save i njezinih pritoka. Vodeni valovi su često jako veliki i Park prirode Lonjsko polje ima vrlo važnu ulogu kao sustav obrane od poplava za okolno stanovništvo.

Jedinstvena i dobro očuvana arhitektura drvenih kuća, na kojima su smještena mnogobrojna rodina gnijezda, predstavlja još jednu privlačnu znamenitost. Zbog velikog broja roda, selo Čigoć je 1 995. godine proglašeno Europskim selom roda. U 45 aktivnih gnijezda prebiva više od 200 roda, a u sedamdesetak kuća tek oko 120 mještana, što rječito govori o skladnu odnosu čovjeka i prirode na ovim prostorima.

Kutina je grad smješten na južnim obroncima vinogradima obrasle šumovite Moslavačke gore i na samom rubu Lonjskog polja, jednog od najvećih močvarnih područja u ovom dijelu Europe. Ime Kutina spominje se prvi put 10. studenog 1 258. godine u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV pod imenom Kotynnam. Kutina je u prošlosti pa i danas poznata po kuriji Erdödy (danas Muzej Moslavine), raskošnoj baroknoj crkvi Majke Božje Snježne, te kemijskoj industriji koja je u drugoj polovici 20. stoljeća znatno ubrzala razvitak i širenje grada, umnožila stanovništvo i poboljšala mu život. Crkva Sv. Marije Snježne dominira kutinskom vizurom, a njezin interijer je jedan od najljepših baroknih sakralnih interijera, s bogatima štukaturama i freskama na zidovima i stropovima te raskošnim drvenim oltarom. Najraskošniji objekt kasnobaroknog sakralnog umjetničkog nasljeđa u Moslavini. U samom središtu grada nalazi se stoljetni park kestenova uz kojeg se smjestio Muzej Moslavine, koji je smješten u dvorcu obitelji Erdödy, nekoć najutjecajnije plemićke obitelji Moslavine. Muzej se može pohvaliti bogatim fundusom, sa preko 4 893 predmeta, ulomaka, arhivske građe i knjižničnog fonda koji svjedoče o bogatoj poovijesti ovoga kraja.

Na jugioistočnom rubu središnje Hrvatske, uz samu granicu sa Bosnom i Hercegovinom, smjestila se Hrvatska Kostajnica, grad koji je tijekom povijesti često imao ulogu čuvara hrvatske postojanosti. Nalazi se podno Zrinske gore, a nastao je na otočiću usred rijeke Une. Tijekom duge povijesti ona primarno predstavlja posjed, zatim kaštel, pa naselje, te konačno grad na lijevoj obali Une, a ime joj se dovodi u vezu s riječi kostan, kostanj, odnosno pitomi kesten. Prvi put u povijesti Kostajnica se spominje 1 240. godine, u ispravi meštra templarskog reda u Dubici, a kojom se potvrđuje kupovina neke zemlje u dubičkom kotaru, a potom se ponovno spominje u spravi hrvatsko – ugarskog kralja Bele IV. od 4. srpnja 1 258. godine, u sporu oko zemlje. Srednjovjekovna Kostajnica bila je sjedište posjeda i središte u kojem se održavaju sajmovi, prikupljaju porezi i brodarina. Dominantnu točku srednjovjekovnog naselja činio je kostajnički stari grad, (kaštel Kostajnica 13./14. stoljeće), smješten na riječnoj otoci, te zaštićen Unom i njenim rukavcem Unčicom, dok se u njegovoj neposrednoj blizini, na lijevoj obali Une, razvilo kostajničko podgrađe, utvrđeno palisadama i smješteno uz franjevački samostan iz 13./14. stoljeća. U razdoblju od 1 556. do 1 688. godine, grad je bio u sastavu Osmanskog Carstva te u to vrijeme postaje sjedištem kadiluka (sudbeno-upravne vlasti), a stari grad značajnim vojnim uporištem. Kostajnica tijekom 17. st. zadržava položaj srednjovjekovnog naselja razvijajući povrh svega upravne, trgovačke i prometne funkcije. Ovim gradom je nekoć prolazila glavna cesta koja je povezivala Istanbul i Trst. Stari Zrinski grad, utvrda je s kraja 13. / početka 14.stoljeća koja se proslavila u ratovima protiv Turaka i svojevrstan je simbol Hrvatske Kostajnice, a nalazi se svega 100 metara od granice s Bosnom. Najpoznatiji vlasnici su bili obitelji Frankopan i Zrinski. U gradu se nalaze brojni sakralni objekti, od kojih se posebno ističe crkva sv. Antuna Padovanskog iz 18. stoljeća, koja je bila najvrijedniji sakralni kompleks sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Kostajnica se kao sjedište župe spominje još u 14. stoljeću, sa župnom crkvom sv. Mihaela, koja je propala za vrijeme turskih ratova, ali se u 18. stoljeću osnovala nova župa sv Nikole, i župni dvor. Jedno od omiljenih prirodnih izletišta grada je Park šuma Djed, nasljeđe poznatog hrvatskog pedagoga Davorina Trstenjaka, koji je poečtkom 20. stoljeća pošumio istoimeno brdo Djed. Na vrhu Djeda, na velikom platou, nalaze se veliki zvjezdoliki temelji utvrde čija je izgradnja započela u 18. stoljeću ali nikada nije dovršena. Hrvatska kostajnica obiluje pitkom vodom, o čemu svjedoče brojna vrela koja su nekoć imala veliku važnost u životu građana. Ujedno, Hravtska Kostajnica ima sve potencijale za razvoj ribolovnog turizma, zahvaljujući bogatoj rijeci Uni, koja u ljetnim mjesecima građanima pruža osvježenje od nesnosnih vrućina!

Svega 60 km jugoistočno od Zagreba, nalazi se grad Petrinja, stoljećima važno gospodarsko, prosvjetno i kulturno središte Banovine, a danas i cijele Sisačko-moslavačke županije. Prema nekim povjesničarima postojalo je već u zadnjim stoljećima opstanka Rimskog Carstva (3. i 4. st. n.e.), a svoj naziv najvjerojatnije vuče ili od latinizirane grčke riječi petrus (kamen) ili pak po crkvi sv. Petra što se na tim prostorima nalazila još od vremena Sisačke biskupije. Petrinja je grad s mnoštvom kulturnih, vjerskih, sportskih, zabavnih, gospodarskih i inih manifestacija, koje ostavljaju dojam o Petrinji kao živahnom gradu vedrih i dinamičnih ljudi. Prošlost grada Petrinje i Banovine, kao graničnog područja, ostavila je brojne tragove u spomeničkoj baštini. Na ovom području ističe se crkvena arhitektura kao kulturno-povijesni i umjetnički vrijedni spomenici. Stara gradska jezgra se sastoji od niza velebnih građevina koje su se gradile između 1 788. i 1 793. godine, u stilu kasnog baroka i klasicizma, oko prostora centralnog gradskog trga. Tijekom 1810. za vrijeme francuske okupacije Petrinje, rubom trga sadi se drvored lipa i time zasniva park – Strossmayerovo šetalište, koje je proglašeno spomenikom vrtne arhitekture 1 969. godine. Bogato je raznim ukrasnim biljem i drvećem od kojih se ističu srebrnastolisni javor, ginko biloba i velelisne lipe popularno zvane ilirke jer su zasađene u vrijeme Napoleonove Ilirije. Spomenik Stjepana Radića nalazi se na Radićevom trgu, a prije toga je bio uništen tijekom Domovinskog rata i premješten, no uskoro je obnovljen i vraćne na prvotno mjesto. Galerija “Krsto Hegedušić” prilika je za vidjeti sva velika djela. Petrinjci su izuzetno ponosni na svoju Gradsku limenu glazbu koja djeluje još od 1808. godine, a djelovala je neprekidno i tijekom Domovinskog rata iako je Petrinja bila okupirana. Stari gradovi smješteni u blizni Petrinje ponosno svjedoče o bogatoj prošlosti: lokalitet Stare Petrinje na brdu Gradina, pokraj sela Jbukovac koji se prvi puta spominje u 13. stoljeću, Klinac grad (8 km južno od Petrinje, maleni renesansni kaštel), Pecki grad (četvrtasta obrambena kula iz 16. stoljeća) te Čuntić grad (12 km od Petrinje, kulu je u 16. stoljeću izgradio Zagrebački kaptol).