Na središnjem dijelu Jadranske obale smjestila se prostorno najveća hrvatska županija, Splitsko – dalmatinska. Možemo ju podijeliti u tri geografske podcjeline: obalu, zaleđe i otoke. Zaleđe, poznato kao Dalmatinska zagora, je ispresijecano planinama koje se pružaju paralelno s obalom i mogu se pohvaliti predivnim okolišem i selima u kojima se još uvijek osjeti duh prošlosti. Obalom dominiraju prekrasni gradovi sa bogatom kulturno povijesnom baštinom, od kojih se ističu Split i Trogir čije su stare gradske jezgre uvršene pod svjetsku zaštitu UNESCO – a. Otočno područje županije se sastoji od 74 otoka i 57 hridi i grebena, a svojom ljepotom i ponudom ostaviti će svakog bez daha i omogućiti savršen odmor. Administrativno je podijeljena na 16 gradova i 39 općina, a glavno središte županije je grad Split. Županija se može pohvaliti različitim prirodnim raznolikostima gdje planine dijele kontinentalna obilježja Zagore od mediteranskog ugođaja na obali koja se pak može pohvaliti predivnim plažama i otvorenom pučinom. Zbog povoljne klime, vode, plodnog tla i geografskog položaja ovo je područje oduvijek bilo idealno za život, i naseljeno je još od pretpovijesti. Kroz stoljeća su se mijenjali brojni vladari, a svatki od njih je ostavio nešto u kulturno naseljeđe. Upravo zahvaljujući burnoj i bogatoj prošlosti, ovo se područje može pohvaliti pravim bogatstvom kulturnih spomenika koji su poznati diljem svijeta. Nisu samo prirodni i kulturni spomenici ono što ovu županiju čini posebnom, već su to njezini stanovnici koji od davnina svojim vrijednim rukama proizvode neke od najboljih proizvoda u kojima uživaju svi. Svaki kutak ove županije, počevši od sela dalmatinske zagore, preko obalnih gradova pa do otoka jedinstvena je priča za sebe.

Administrativno, političko, kulturno središte Splitsko – dalmatinske županije, središte Dalmacije i njezin najveći grad te drugi grad po veličini u Republici Hrvatskoj je grad Split. Simbol je i duša juga Hrvatske, počevši od velebne Dioklecijanove palače i stare gradske jezgre koja je pod zaštitom UNESCO –a, pomorstva i brodogradnje, turizma, kulture pa sve do ljudi i sporta. Grad veoma bogate prošlosti koja u je u nasljeđe ostavila mnoštvo kulturno povijesnih spomenika, omiljena je destinacija kako domaćih tako i inozemnih posjetitelja. Najstariji arheološki nalazi na prostoru grada pripadaju pretpovijesnom razdoblju, o čemu svjedoče nalazi predmeta iz bakrenog doba pronađeni na uzvisini Gripe koja je u to doba bila važna utvrda. U željeznom dobu se na ovo područje doselilo pleme Delmati, ilirsko pleme po kojem je cijela pokrajina dobila ime. Nastanak grada Splita vezan je uz odluku cara Dioklecijana da sagradi palaču u kojoj će provesti posljednje godine svog života. Gradnja palače potrajala je od 295. do 305. godine, a car je u palači proveo svega nekoliko godina nakon čega je ona postala državno vlasništvo. Dioklecijanova palač je zasigurno najprepoznatljiviji dio grada. jedan je od najočuvanijih spomenika rimske kulture. Pravokutnog je oblika, a građena je pretežno od bračkog kamena, dok su pojedini dijelovi dopremljeni iz Egipta: stupovi i sfinge. Palača je bila osmišeljna kao luksuzno carsko odmaralište, ali i kao sigurna utvrda u slučaju napada. Bila je podjeljena na dva dijela, sjeverni (vojni) i južni (carski) dio, dok je sa zapadne, istočne i sjeverne strane bila omeđena jakim zidovima koji su ugornjem dijelu probijeni velikim arkadama, a po sredini su se nalazila vrata omeđena dvjema osmerokutnim kulama. S južne strane, palača se otkirva u sasvim drugačijem svijetlu. Južni zid je nekada izravno izlazio na more tako da uz njega nisu bile potrebne utvrde, a imao je i sasvim nezamjetna vrata koja su vodila u prizemni hodnik iz palače (Dioklecijanovi podrumi) kako bi se car u slučaju opasnosti ukrcao na lađu i otplovio prema Italiji. Palača je imala dvije glavne ulice, cardo i decumanus. Ulica decumanus je dijelila palaču na već spomenuti sjeverni i južni dio, a spajala je Istočna i Zapadna vrata, dok je ulica cardo spajala Sjeverna i Južna vrata. Ulaz u carski dio palače predstavlja veoma dobro očuvani Peristil, koji je ujedno imao funkciju predvorja u kojem je car primao audijenciju. Zapadno od Peristila, nalazio se prostor za hramove. Nekoć se smatralo da je postojao samo jedan hram, koji je bio posvećen Eskulapu, no istraživanja su otkrila ostatke još dvaju hramova od kojih je okrugli hram bio posvećen majci svih bogova Cibeli, dok je šesterokutni bio posvećen Veneri. Istočno od peristila nalazi se hram posvećen bogu Jupiteru, koji je mauzolej cara Dioklecijana. naime, kako se je car smatrao sinom Jupitera tako je upravo ovaj hram odabrao za mjesto svog vječnog počivališta. Dioklecijanov mauzolej je ujedno i najočuvaniji dio palače, a cijeli prostor oko mauzoleja bio je omeđen zidom ukrašenim raznim kipovima. U grobnicu se ulazilo velikim stubištem kojeg su čuvale dvije sfinge dopremljene iz Egipta (danas je očuvana samo jedna i ne nalazi se na svom izvornom mjestu). Početkom 9. stoljeća, mauzolej je postao katedrala te su iz njega uklonjena sva poganska obilježja, a među njima i carev sarkofag. Južno od peristila nalazilo se maleno predvorje vestibul ili rotonda koje je vodilo u careve odaje. O tom dijelu palače se ne zna mnogo, jer su od njega sačuvani samo podrumi, no zahvaljujući rasporedu podrumskih prostorija zaključuje se sa su u zapadnom dijelu bile spavaće sobe, carev stan, tere i prostorije za goste i žene. Nakon careve smrti, palača je zadržala vojnu funkciju, ali je ujedno i poslužila kao utočište članovima carske obitelji. Provalom Slavena i Avara u 7. stoljeću i propadanjem Salone, palača je postala sigurno utočište običnom stanovništvušto je doelo do izgradnje novih objekata unutar zidina palače. No, prvi najveći radovi su nastali u 13. stoljeću, kada je katedrala posvećena sv. Dujmu, Anastaziju, Kuzmi i Damjanu dobila svoj upečatljivi i poznati romanički zvonik, koji je najizvornija dalmatinska srednjovjekovna građevina.atraktivna i dobro sačuvana skalinada posjetitelje vodi na sam vrh zvonika s kojega se pruža prekrasan pogled na cijeli grad. Nedugo nakon izgradnje zvonika, katedrala je dobila još jedno remek – djelo romanike, drvene vratnice majstora Andrije Buvine koja prikazuju 28 prizora Kristova života, od Navještenja do Uzašašća. Lijevo od ulaza nalazi se šesterostrana propovjedaonica iz 13. stoljeća, građena od skupocjenog zelenog porfira, nekoć pozlaćenog u cijelosti. Svoj pečat katedrali je dao i gotičko – renesansni majstor Juraj Dalmatinac, koji je zaslužan za izgradnju oltara sv. Anastazija, dok je oltar sv. Dujma djelo majstora Bonina iz Milana iz 15. stoljeća. Glavni oltar je podignut u 17. stoljeću, a posebno se ističe lijepo izrezbareni svod nad njim u čije je kasete uklopljeno 10 slika iz Starog zavjeta. Najznačajnije djelo u baroknom koru katedrale su drveni nalsoni klupa koje su izvorno stajale pred glavnim oltarom, a izrezbarene su u 13. stoljeću te predstavljaju unikatni ikonografski prikaz u europskoj srednjovjekovnoj skulpturi. Posebno je bogata riznica katedrale u kojoj se čuva ”Evanđelistar sv. Dujma” iz druge polovice 6. stoljeća, dragocjeni arhivski dokumenti, brojni relikvijari, misno ruho ali i srednjovjekovni kodeks ”Historia Salonitana”, djelo Tome arhiđakona iz 13. stoljeća. Palača se u srednjem vijeku postupno pretvara u grad, a zidine palače su postale tijesne za broj stanovnika koji ju je naseljavao te se grad počeo širiti i izvan zidina. Gradom su se izmjenjivale mletačka, austrijska i francuska vlast. Grad je svoj najveći razvoj doživio u 20. stoljeću. Danas je drugi grad po veličini i važnosti u Hrvatskoj, veliki tranzitni centar, turističko i sveučilišno središte. Poznat je po prkosu ili dišpetu svojih stanovnika, koji su upravo u najtežim trenucima davali najviše od sebe što je posebno vidljivo po velikom broju sportaša koji dolaze upravo iz ovog grada. u samom centru grada, nalazi se brdo Marjan koje je svojevrsni zaštitni znak grada i omiljeno šetalište Splićana, a fotografija sa vidikovca Prva vidilica je neizostavna u albumu svakog posjetitelja. Split je također poznat i po svom čuvenom kupalištu Bačvice i piciginu koje se igra u svako godišnje doba. Omiljeno okupljalište Splićana i njihovih posjetitelja je Riva na kojoj se rado biva viđen. Riva je pretvorena u šetalište još u 19. stoljeću, a poseban mediteranski ugođaj joj daju palme posađene početkom 20. stoljeća. Najstarija splitska lučica i varoški porat je Matejuška, mjesto okupljanja starih splićana koje živi u riječi i legendi. Glasoviti mediterasnki trg u središtu grada su prokurative, ili službeno Trg Republike. Poznate su kao pozornica velikog broja kulturnih zbivanja u gradu, a građene su po uzoru na venecijanske Procurative prema ideji slavnog splitskog gradonačelnika Bajamontija, koji je Split prozvao gradom budućnosti. U staroj gradskoj jezgri nalaze se još dva omiljena i popularna splitska trga, trg Marka Marulića ili Voćni trg te Narodni trg ili Pjaca. Na Pjaci su se nekoć zbivali svi javni događaji, tu se nalazila sudnica, knežev dvor, straža, kazalište i niz drugih građevina koje su tijekom srednjeg vijeka zaokružile izgled ovog prostora. U gradu se mogu vidjeti prekrasne palače, među kojima se posebno ističu Velika i Mala Papalićeva palača, Palača Cambi, Palača Cindro i Palača Grisogno – Cipici. Veliki je broj znamenitosti i zanimljivosti koje se mogu vidjeti u ”najlipšem gradu na svitu”, među ostalima i kip biskupa Grgura Ninskog koji se nalazi Sjevernih vrata palače, a pema legendi svakome tko dodirne njegov nožni palac će se ispuniti želja. Labirint uličica u staroj gradskoj jezgri vodi u neki sasvim različiti grad, koji je jedno od omiljenih okupljališta Splićana i njihov odabir za prvu jutarnju kavicu s pogledom na romantične kamene kuće i njihove balkone. Neizostavno je spomenuti i gradsku ribarnicu odnosno peškariju, smještenu u samom centru u Marmontovoj ulici. Kada se govori o Splitu, svakako se mora spomenuti i veliki ponos grada, nogometni klub Hajduk i stadion Poljud. No nije samo nogomet popularan u grad, već su i svi ostali sportovi, a Split je nakon OI u Ateni 2 004. godine postao grad s najviše olimpijskih medalja na svijetu u odnosu na broj stanovnika. Grad posjetiteljima nudi i veliki broj muzeja i galerija (Arheološki muzej, Etnografski muzej, Muzej Hrvatskih arheoloških spomenika, Muzej grada Splita, Galerija Meštrović,..) te kulturnih zbivanja (Splitsko ljeto, Dani Dioklecijana) te brojne druge zabavne sadržaje.

Pred više od 2 000 godina, u jednom od najljepših zaljeva na istočnoj jadranskoj obali, uz deltu rijeke Jadro, nastala je Salona. Ova nekoć mala luka plemena Delmati, uskoro je privukla veliki broj rimskih građana. Zahvaljujući dobrom prirodnom položaju postala je metropola rimske provincije Dalmacije što je dovelo do značajnog napretka u razvoju grada. Odvijale su se značajne graditeljske aktivnosti, tako da iz Augustova vremena potječu monumentlna istočna gradska vrata ili Porta Cesarea. Unutar zidina, u ugoistočnom kutu podignut je forum koji je predstavljao političko i vjersko središte grada, s hramovima posvećenima Jupitru, Junoni i Minervi. No, nije se samo gradilo unutar zidina Salona, već su podignute značajne građevine i izvan uže jezgre Salone. Jedna od najvelebnijih građevina među njima svakako je amfiteatar, u kojem su se odvijale krvave borbe gladijatora i zvijeri, a mogla je primiti gotovo 19 000 gledatelja. U sklopu amfiteatra otkrivena su dva svetišta božice sudbine i osvete Nemeze koju su štovali gladijatori, a kršćani su s vremenom ta svetišta pretvorili u memorijalne kapele u spomen na kršćanske mučenike ubijene u areni. Na suprotnom dijelu Salone, u njezinom istočnom proširenju, sagrađene su velike gradske terme, nezaobilazni dio svakog rimskog grada. Na tom području su otkriveni dijelovi stambenih objekata i ostaci luksuzne gradske inzule, a sjeveroistočno od glavnih vrata su otkrivene ruševine luksuzne vile čiji su podovi ukrašeni višebojnim mozaicima s prikazom mitoloških likova. Za vrijeme vladavine cara Diklecijana, graditeljska aktivnost je kulminirala podizanjem novih velebnih građevina te nadogradnjom starih, već postojećih zdanja. U to doba Salona je bila veoma napučen grad u kojem se osjećao snažni kozmopolitski duh, a sa okolicom je brojala približno 60 000 stanovnika. Od sredine 3. stoljeća, Salona je postala kršćanska zajednica, što je bilo usko povezano sa djelovanjem prvog salonitanskog biskupa Venancija. Kršćanstvo u Saloni osobito je ojačalo mučeništvom biskupa Dominija i njegovih sljedbenika. Mjesto gdje su pokopana jihova tijela su postala mjestima kršćanskog štovanja, a nad grobovima mučenika podignute su bazilike. Kršćanska zdanja u potpunosti su izmjenile urbanistički izgled Salone, a u istočnom dijelu je u 5. stoljeću izgrađen episkopalni centar unutar kojeg su se isticale dvije velike trobrodne bazilike, krstionica i biskupska palača. Sredinom 5. stoljeća, u Saloni su održana dva crkvena sabora i to su ujedno bili posljednji slavni događaji vezani uz Salonu. Zidine Salone nisu uspjele izdržati pod brojnim napadima Avara i Slavena, no u ranom srednjem vijeku došlo je do stvaranja novog grada, hrvatskog Solina. Prvo naselje Hrvata u ovom kraju bilo je upravo u Solinu, na Gospinom otoku okruženom rukavcima rijeke Jadro. Navodi se kao mjesto prvih pokrštavanja Hrvata, a u 10. stoljeću, na mjestu današnje crkve Gospe od Otoka, kraljica Jelena je dala sagraditi dvije crkve: Blažene Djevice Marije i svetog Stjepana. Prilikom radova za izgradnju današnje župnce crkve, pronađeni su temelji ovih crkava ali i nadgrobni natpis kraljice Jelene. Sjeverno od Gospina otoka nalazi se Gradina, utvrda koja prema mišljenju povjesničara potječe iz 14. stoljeća. Gradina je posebno znamenita po svojoj crkvi koja potječe iz 9. stoljeća, a sagrađena je na temeljima zgrade iz antičkog razdoblja. Sjeverno od Gradine nalaze se ostaci Šuplje crkve, krunidbene bazilika kralja Zvonimira. Svega nekoliko kilometara od solina nalazi se Klis, najpoznatiji po svojoj tvrđavi koja i dan danas ponosno stoji. Klis je u 9. stoljeću bio sjedište hrvatskih knezova i kraljeva Trpimirovića, a kasnije je pripadao raznim feudalcima. Zbog idelnog položaja, dugo vremena je predstavljao neosvojivu utvrdu i sjedište uskoka, hrvatskih boraca protiv turske i mletačke najezde. Osvajanjem Klisa 1 537. godine, Turci su zauzeli Solin i nastavili svoje prodiranje kroz Kaštela, međutim nikada nisu osvojili Split. Turci su utvrdili Klis i izgradili džamiju, a Klis je bio sjedište upravne jedinice Kliškog Sandžaka. Preostali kliški uskoci su se, nakon pada Klisa, peselili u Senj te postali poznati kao senjski uskoci. Bilo je više pokušaja oslobođenja Klisa od turske vlasti, a to je konačno postignuto 1 648. godine, za vrijeme trajanja Kandijskog rata. Tada je grad utvrđen, džamija pretvorena u crkvu, a današnji izgled potječe upravo iz doba mletačke obnove. Splitsko – dalmatinska županija ima svoje poznato marjansko središte koje se nalazi u Sinju. Grad je prepoznatljiv i po Sinjskoj alci, viteškoj igri koja se održava prve nedjelje u kolovozu, od početka 18. stoljeća, u znak pobjede nad turskim osvajačima, a privlači svake godine sve veći broj posjetitelja. Jednako veliki broj posjetitelja privlači proslava Velike Gospe, kada se tisuće vjernika dolazi pokloniti Majci Božjoj. Crkva Čudotovrne Gospe Sinjske dominira glavnim trgom. Građena je krajem 17. stoljeća, a unatoč ratovima i potresima je uspijela sačuvati svoj izvorni izgled. Središnje mjesto u crkvi zauzima slika Čudotovrne Gospe Sinjske, djelo nepoznatog autora iz 15. i 16. stoljeća. Prema legendi, Sinj je njezinim čudotovrnim utjecajem 1 715. godine zauvijek oslobođen turske vlasti.osim slike, crkvu ktrasi bogati interijer: oltari sv. Josipa, sv. Frane, sv. Ante, sv. Nikole, vitraji, skulpture evanđelista, mozaik s prikazom krunjenja Blažene jevice Marije. Sinj krase i ostale znamenitosti, a jedna od njih je i simbol Sinja, skulptura alkara konjanika na konju. Ostaci stare tvrđave na Starom gradu i dan danas vjerno bdiju nad gradom. Ovdje je nekoć bilo utočište puku i vojnicima za vrijeme turskih najezdi, a u središtu se nalazila crkva sv. Mihovila. Putem od podnožja Starog grada do crkve smješteno je 14 postaja Križnog puta, a svaka od njih je djelo nekog od najpoznatijih hrvatskih umjetnika.

U Kaštelanskom zaljevu, između Splita i Trogira smjestio se grad Kaštela. Sastoji se od ukupno sedam naselja koja dijelimo na donja (K. Štafilić, K. Novi, K. Stari, K. Lukšić) i gornja (K. Sućurac, K. Gomilica, K. Kambelovac). Područje grada je zaštićeno planinom Kozjak na sjevernom dijelu i okruženo dalmatinskim otocima na južnom dijelu, te stoga ne čudi što je od pretpovijesti čovjekovo utočište. Još u antičko doba na ovim prostorima su se gradile vile, a zemlja oplemenjivala mediteranskim kulturama, posebice vinovom lozom i maslinama. Tako se tragovi neandertalaca, koji su na ovim prostorima živjeli prije 45 000 godina, mogu vidjeti u Mujinoj pećini u kaštelanskom zaleđu, a koja je jedno od posljednjih staništa neandertalaca u Europi. Za vrijeme grčke i rimske vlasti Kaštela su doživjela gospodarski procvat i civilizacijski rast, o čemu svjedoče ostaci brojnih antičkih vila i naselja smještenih na Resniku. Hrvati su se doselili u 7. stoljeću i gradili svoje naseobine po obroncima Kozjaka, o čemu danas svjedoče sačuvane crkvice i ostaci naselja starohrvatskih vladara. Današnja Kaštela su se formirala oko 16 kaštela (dvoraca) koje su za vrijeme turskih napada u 15. stoljeću dali graditi splitski i trogirski plemići, kako bi zaštitili sebe i svoje pučane. Tako utvrđeni dvorci – kašteli bili su smješteni na obali mora i zaista su sa svojim kulama i pokretnim mostovima djelovali kao utvrde. Sa strane okrenute mou građeni su u stilu renesansnih ljetnikovaca, sa širokim prozorima i balkonima. Oko dvoraca su se postepeno formirala naselja koja su se sastojala od dvorca i kuća seljaka koje su bile pravlno raspoređene unutar seoskih zidina. Unutar naselja, gospodari su gradili malene sakralne objekte, a u 17. stoljeću su se počele graditi barokne crkve izvan seoskih zidina. Krajem 17. stoljeća naselja se šire izvan zidina te se međusobno spajaju, a svojim daljnjim rastom i razvojem formiraju današnji grad Kaštela. Poljoprivreda, maslinarstvo i vinogradarstvo su stoljećima bile najvažnije gospodarske grane i temelji ekonomske moći i bogatstva ovog područja, o čemu svjedoče velike crkve na zvonicima, bogato nasljeđe crkvenih riznica te narodna nošnja poznata po zlatnim ukrasima. U Kaštel Štafiliću se tako može vidjeti stoljetna maslina koju su na ove prostore donijeli Rimljani, a predstavlja simbol Kaštela i vrijednu prirodnu znamenitosti. Svih 7 gradskih naselja je do danas zadržalo tradicionalnu dalmatinsku arhitekturu, iako su njihove stare urbane jezgre devastirane u prošlosti, a brojni lokaliteti i spomenici uništeni. Zasigurno najpoznatiji i najljepši kaštel je onaj obitelji Vitturi u Kaštel Lukšiću. Izgrađen je krajem 15. stoljeća u stilu raskošne renesansne palače, a danas se u njemu nalazi Muzej Grada Kaštela, Turistička Zajednica grada Kaštela i druge kulturne ustanove. u neposrednoj blizini kaštela nalazi se perivoj Vitturi, park iz druge polovice 18. stoljeća, a nedaleko od parka se nalazi granični kameni stup koji je u srednjem vijeku označavao granicu između posjeda trogirskh i splitskih vlastelina. U Lukšiću se također nalazi kaštel Tataglia – Ambrossini, u kojem je početkom 20. stoljeća otvoren prvi pansion. Kaštel Lukšić je poznat po legendi o mladom paru, Miljenku i Dobrili, koji su poznati kao kaštelanski Romeo i Julija, a čija je ljubav iako okrunjena brakom, završila tragično. Tijekom 16. i 17. stoljeća, obitelj Cambi je sagradila više utvrda na području Kaštel Kambelovca, a naziv kaštel Cambio nosi okrugla kula smještena u središtu mjesta. Na prostoru Kaštel Kambelovca izgrađeni su i kašteli obitelji Grissogno i Lipeo, dok su seljaci iz starohrvatskog sela Kruševika u 16. stoljeću izgradili dva kaštela, Veliku i Malu Piškeru. U Kaštel Starom se može vidjeti kaštel Celio Cega te kaštel Koriolana Cipika, dok se kaštel Pavla Cipika može vidjeti u Kaštel Novom. Osim kaštela, sva se mjesta mogu pohvaliti i prekrasnim crkvama ali i ostalim znamenitostima (Biblijski vrt Stomorija, botanički vrt O.Š. Ostrog, izletište Malačka,…).

”Kreneš li ikada put juga lijepog, stani pred Trogirom, usidri lađu pod zidinama grada…” riječi su velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, a njegovo oduševljenje gradom u sebi sažima oduševljenje brojnih posjetitelja grada. Drevni grad Trogir se smjestio na malenom otočiću između kopna i otoka Čiova, a njegova stara gradska jezgra se nalazi na popisu svjetske povijesne baštine UNESCO – a. Trogir, Tragurion, su osnovali Grci u 4. stoljeću prije Krista, u sklopu svojih pohoda diljem Mediterana. Nasljeđe tog vremena se može prepoznati u grčkom natpisu u samostanu sv. Nikole. Od ostalih grčkih spomenika svakako je najpoznatiji Kairos (bog sretnog trenutka) i reljef grčkog junaka Ahileja, koji su danas prezentirani u zbirci časnih sestara benediktinki, te kasno helenistički reljef ”Žena sa stupom” koji se nalazi u Muzeju grada Trogira. U 1. stoljeću grad je postao rimski municipij pripojen konventu Salone, centru rimske provincije Dalmacije. Prema riječima Plinija Starijeg, grad je bio poznat po mramoru, plodnom polju s mediteranskim kulturama i kao pogodna luka. Rimljani su u nasljeđe ostavili brojne fragmente spomenika, kovanog novca, grobne urne i kamene ostatke koji svjedoče o tadašnjem životu. Padom Zapadnog rimskog carstva grad dolazi pod vlast Bizanta, a Hrvati su već u 8. stoljeću počeli naseljavati grad kreirajući tijekom daljnjih stoljeća jedinstvenu romansku – hrvatsku simbiozu u povijesti, kulturi i civilizaciji. Trogir je svoj veliki kulturni i gospodarski procvat doživio u 11. stoljeću, za vrijeme trogirskog biskupa Ivana, koji se zasnivao na političkim i ekonomskim slobodama garantiranih diplomom kralja Kolomana te kasnijih vladara koji su bili naklonjeni Trogiranima. Između ostalog, u Trogiru je pronađen vrlo važan dokument ”Pacta Conventa” tj. Ugovor hrvatskog i ugarskog plemstva, koji je veoma značajan za kasniju hrvatsku povijest. Trogir se razvija kao prosperitetni mediteranski grad s bogatim kulturno povijesnim civilizacijskim zasadama. Grad je među prvima na Balkanu dobio ljekarnu u 13. stoljeću, i već tada je imao ustrojenu komunalnu i sudsku vlast. Početkom 15. stoljeća grad je došao pod vlast Mlečana, koja se zadržala sve do 1 797. godine, i to je razdoblje obilježeno slabljenjem gospodarske i političke moći grada te progonom velikog broja stanovnika, ali i uvođenjem talijanskog jezika kao službenog. Mlečani su to razdoblje obilježili gradnjom novih palača, javnih objekata i utvrda za obranu od Turaka. Nakon pada Mletačke republike gradom su vladali Austrijanci i Francuzi. Čitav grad predstavlja jedinstveni spomenik na kojem svaki detalj ima svoju važnost i neosporivo je vezan uz neki povijesni događaj. Kulturni procvat grad je doživio od 13. do 15. stoljeća. To je vrijeme domaćeg majstora Radovana i drugih arhitekata koji su svojim rukama doveli do savršenstva trogirsku katedralu i druge vrijedne spomenike. Trogirska katedrala sv. Lovre je nastala na mjestu nekadašnje kasnoantičke bazilike i zasigurno je najmonumentalniji spomenik Trogira. Njezin najpoznatiji i najvrijedniji dio je Radovanov portal iz 1 240. godine koji je svojevrsna kamena enciklopedija života srednjovjekovnog Trogira. Svojom elegancijom u katedrali ističe se propovijedaonica i ciborij, a interijer je upotpunjen gotičkim drvorezbarijama iz 15. stoljeća te vrijednim slikarskim ostvarenjima. Ljepota katedrale upotpunjena je renesansnom kapelom sv. Ivana iz 15. stoljeća, uz čiju se izgradnju spominju imena masjtora Nikole Firentinca, Ivana Duknovića Trogiranina te Andije Alešija uz čije se ime spominje izgradnja krstionice. Zvonik katedrale proteže se u visini od 47 metara i ističe se s prekrasnim elementima gotike, cvjetne gotike i renesanse. Na glavnom gradskom trgu, pored katedrale, nalaze se i ostale važne građevine. Knežev dvor iz 15. stoljeća prepoznatljiv je po pročelju u renesansnom stilu i gotičkim stubište, a neodoljivo podsjeća na Palazzo del Podesta u Firenzi. Osim Kneževog dvora, trg je okružen ostacima najstarije trogirske crkve sv. Marije Rotonde, palačom Čipiko, gradskom ložom i crkvom sv. Sebastijana sa veličanstvenim tornjem gradskog sata. Od tvrđava i fortifikacija sačuvane su kula Kamerlengo koja danas služi kao ljetna pozornica te kula sv. Marka, te dvoja gradska vrata koja su vezana uz ostatke antičkih zidina. Povijest grada najbolje se može upoznati posjetom Muzeju grada Trogira koji se nalazi u Palači Garanjin – Fangona, a u sklopu muzeja nalazi se poznata povijesna biblioteka s oko 8 000 svezaka. Trogir se često naziva muzej na otvorenome, kojeg karakterizira mnoštvo spomenika na jednom malenom mjestu, tako da cijela gradska jezgra ima funkciju svojevrsnog otvorenog muzeja. Nedaleko od Trogira nalaze se urbane cjeline naselja Seget i Marina, a na kopnenoj strani, u širem trogirskom polju prostire se trogirska Zagora. Izrazito atraktivno izletište u blizini Trogira su objekti starih mlinica u Pantanu, zaštićenom rezervatu prirode. Stara gradska jezgra Trogira jednim je mostom povezana s kopnom, a drugim mostom je povezana sa otokom Čiovo. Mediteranska vegetacija, blaga klima i predivne skrivene plaže glavna su odlika Čiova. No, može se pohvaliti i predivnim crkvicama iz 15. stoljeća, ali i crkvama iz ranijih stoljeća.

Podno planine Biokovo smjestilo se jedno od najpoznatijih turističkih odredišta, grad Makarska. Razvila se oko prirodne luke koju štite slikoviti poluotok Sveti Petar i rt Osejava. Nekoć je bila siguran zaklon pomorcima, gusarima i trgovcima, a danas je omiljena meta jedrilicama i turističkim brodovima. Povijest grada se može upoznati u Franjevačkom samostanu koji u svojim prostorima čuva i jedinstveni Malakološki muzej. U središtu grada, u blizini rive nalazi se najveći gradski trg Andrije Kačića Miošića s njegovim spomenikom u sredini. Na sjevernoj strani trga nalazi se crkva sv. Marka iz 18. stoljeća, a u neposrednoj blizini crkve je i stara škola iz 19. stoljeća, s elementima klasike i neorenesanse. Između spomenika i crkve može se vidjeti mletačka fontana iz 1 775. godine koja je podsjetnik na vrijeme kada je grad dobio pitku vodu. Makarsja je prepoznatljiva po 2 km dugoj plaži uz koju se nalaze brojni hoteli i drugi popratni sadržaji, te i ne čudi što je omiljena destinacija brojnih posjetitelja. U neposrednoj blizini Makarske nalazi se hrvatsko lurdsko svetište Vepric, smješteno u skladnom prirodnom ambijentu. Prirodna špilja i cijeli krajolik neodoljivo podsjećaju na svetište u Lourdesu. Osim svetišta, posebno su zanimljiva mala sela u makarskom zaleđu koja se ističu sa izvornom seoskom arhitekturom te prekrasnim vidicima, te park prirode Biokovo u čijem se sigurnom podnožju smjestio sami grad. Južno od Makarske smjestila su se brojna turistička mjesta, koja se mogu pohvaliti savršeno čistim plažama i skrovitim uvalama, a posebno se ističu Brela, Tučepi, Podgora, Baška voda, Igrane, Drvenik i Gradac.

Na ušću rijeke Cetine, između Splita i Makarske, smjestio se maleni srednjodalmatinski grad Omiš. Kroz povijest je bio ozloglašeno gusarsko naselje, a njegovi gusari bili su među najopasnijim na cijelom Mediteranu. Dokazi burne prošlosti su vidljivi na svakom koraku, a grad se ponosno hvali prekrasnim crkvama od kojih je glavna crkva sv. Mihovila iz 17. stoljeća. Unutrašnjost crkve krasi nkoliko vrijednih oltarnih slika i raspela, a iznad raskošnog ulaza nalazi se kip sv. Mihovila, dok se na crkvenim zidovima nalaze grbovi mletačkih plemića i grb grada. Na prapovijesnoj gradini iznad ušća rijeke Cetine nalazi se crkva sv. Jure ispred koje se nalazi natkriveni trijem što je nekoć bila tradicija poljičkih sakralnih građevina. Kako bi se stanovnici obranili od neprijateljskih napada, grad su zaštitili zidinama i utvrdama. Grad je tako bio omeđen zidinama sa tri strane, dok je četvrtu stranu čuvala planina. Iznad zidina se nalaze utvrde Fortica i Mirabela. Na samom vrhu Omiške Dinare nalazi se utvrda Fortica, dok se iznad omiškog Starog grada nalazi utvrda Mirabela (Peovica). Stara gradska jezgra obiluje građevinama od 16. do 19. stoljeća, uskim kamenim kalama i neizostavnim mediteranskim ugođajem.

Osim po povijesnim gradovima sa impozantnom kulturnom baštinom, Splitsko dalmatinska županija se može pohvaliti prekrasnim otocima. Jedan od njih je otok Šolta, koji na najbolji mogući način dočarava kakv je Mediteran nekada bio. Zahvaljujući netaknutoj prirodi, kulturno povijesnoj baštini i gostoljubivim domaćinima ovaj otok je meta sve većeg broja turista. Može se pohvaliti prirodnim šljunčanim plažama i kristalno bistrim morskim dubinama, romantičnim mjestima uz more, maslinicima i rascvjetanim stablima badema. Stoga ne čudi što je otok uvršten među najljepše manje poznate europske otoke. U 4. stoljeću prije Krista Grci su naseljavali otok, a zvali su ga Olyntia ili ”otok smokava”, dok su ga Rimljani preimenovali u Solenta što znači ”otok Sunca”. Prva otočka srednjovjekovna naselja bila su Grohote koje su i danas administrativno središte, te naselja smještena na uzvisinama iznad plodnih polja koja su se od davnina obrađivala. Prepoznatljiva dalmatinska arhitektura do danas je odlično sačuvana. Grohote su osnovane još u antičko doba o čemu svjedoče brojni dokazi poput rimske keramike, nadgrobnih spomenika i dijelova antičkih sarkofaga. Mjesto krasi crkva sv. Stjepana, koja slovi među najljepšima na otoku. Od ostalih mjesta na otoku ističu se Rogač, Nečujam, Stomorska i Maslinica. Između Šolte i otoka Brača nalazi se mali otočić Mrduja, koji je oduvijek imao strateški položaj. Iako na prvi pogled podsjeća na hrid, s vremenom je ipak izborila mjesto među jadranskim biserima. Za ovaj otočić je vezana šaljiva legenda o svađi Bračana i Šoltana koji se nikako nisu uspijevali dogovoriti čiji je otok te su to odlučili riješiti povlačenjem konopa. Po uzoru na tu legendu, svake se godine održava natjecanje između posade Milne na otoku Braču i posade Stomorske na Šolti. Sada je to već tradicionalna manifestacija, koja je sve popularnija i zanimljivija među posjetiteljima.

Najveći među dalmatinskim otocima je otok Brač. Može se pohvaliti razvijenim turističkim mjestima, kulturno povijesnim spomenicima i zanimljivom prirodnom baštinom. Prema legendi, otok je dobio ime po jelenu, životinji koja je nekoć naseljavala ovaj otok. Nakon pada Troje, grčki heroj Antenor je došao na otok Brač i sa sobom doveo pastira Braha, ratara Silena i pomorca Elafa. Život se tako počeo graditi na stočarstvu, maslinarstvu, vinogradarstvu i ribarstvu. Rimljani nisu osnovali veće naselje na otoku, ali dokazi njihove prisutnosti su vidljivi na cijelom otoku (villae rusticae, cisterne, sarkofazi). Unatoč razvijenoj poljoprivredi i ribarstvu, najveći značaj za otok je imalo kamenarstvo. Bogati slojevi vapnenca su pogodovali razvoju ovog obrta, o čemu govore spomenici na širem području, posebice iz stare Salone i Splita. Ali i tko još ne zna da se brački kamen koristio za gradnju Bijele Kuće u Washingtonu? Daljnji tijek povijesti je utjecao na razvoj otoka, tako da je bilo razdoblje gospodarskog procvata zahvaljujući vinovoj lozi ali i teških razdoblja kada je veliki dio otočkog stanovništa napustio otok i otišao u prekooceanske zemlje. Razvijena kultura stanovanja na Braču je vidljiva na palačama bračkog plemstva, te na skromnoj arhitekturi bračkih pomoraca, težaka i ribara. Od 16. stoljeća počela su se oblikovati naselja na obalama otoka, a kja ukazuju na razvijeni stupanj urbanističke i kulturne svijesti mještana. Renesansna kultura i umjetnost su cvali na otoku te ostavili brojna svjedočanstva u crkvama i palačama, te skulpturama i reljefima po crkvama. Brački kamenolomi su privukli slavne renesansne graditelje i kipare koji su djelovali u Dalmaciji. Od prirodnih ljepota, osim prekrasnih plaža i skrivenih uvala, treba spomenuti Vidovu goru te pustinju Blaca, ali i Zmajevu i Dragonjinu spilju. Pustinja Blaca se može pohvaliti prekrasnom spomeničkom vrijednosti koja je započela kao ograđena pećina, a pustinjaci su je s vremenom nadograđivali. Prekrasna mediteranska mjesta pružaju nezaboravan ugođaj i preduvjete za idealan odmor. Prvo mjesto s kojima se većina posjetitelja susretne je Supetar koji obiluje povijesnim nasljeđem, što i ne čudi jer njegova povijest seže u vrmemnea rimskih careva što potvrđuju ostaci nađeni uz gradsku plažu. Osim plaža i restorana, Supetar posjeduje i bogatu kulturnu baštinu: župna crkva Navještenja Marijina iz 18. stoljeća s okolnim zgradama Leroj (zvonik sa satom) i crkvenim Muzejom. Inače, crkva je građena na temeljima ranokršćanske bazilike posvećene sv. Petru, prema kojoj je otok i dobio ime. Najstarije i jedno od najautentičnijih mjesta na otoku u kojem se doslovno osjeti povijest otoka je Škrip, mjesto koje je muzej graditeljske tradicije. Ima li boljeg mjesta za upoznavanje povijesti i kulture otoke Brača? U kuli Radojković iz 16. stoljeća se nalazi Muzej otoka Brača, a temelji kule potječu još iz 2. stoljeća prije Krista dok se u donjem dijelu muzeja nalazi rimski mauzolej, poznat po legendi da su ovdje sahranjenje supruga i kćer cara Dioklecijana, Valerija i Priska. Osim muzeja, na glavnom trgu u mjestu nalazi se dvorac obitelji Cerinić iz 16. stoljeća, ispred kojeg se nalaze dva rimska sarkofaga. Svega 8 km od Supetra, nalazi se Splitska koja je u prošlosti bila izvozna luka za kamen od kojeg je građena Dioklecijanova palača u Splitu. U ostacima rimskih kamenoloma iznad Splitske nalaze se bunari i pašarini iz doba Dioklecijana, a u jednom od kamenoloma se može vidjeti reljef Herkulesa, rimskog boga snage. Na južnoj strani otoka, podno Vidove gore, nalazi se najpopularnije odredište na otoku, Bol. Mjesto obiluje privlačnim plažama, a tu se nalazi i jedna od najljepših prirodnih atrakcija Jadrana, plaža Zlatni rat. Od ostalih znamenitosti ističu se Dragonjina pećina sa svojom fascinantnom ljepotom uklesanom u kamen, Dominikanski samostan, crkvice i kapele te prekrasna mediteranska arhitektura. Od ostalih mjesta na otoku ističu se Pučišća, mjesto poznato po kamenolomu, Postira, Sutivan, Selca, Nerežišća i Milna.

Na središnjem dijelu hrvatske obale Jadrana, nalazi se jedan od najljepših svjetskih otoka i jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija, otok Hvar. Duboke i mirne uvale osigurale su dobru komunikaciju još u pretpovijesti, što je uvjetovalo naseljavanje i razvoj otoka pred više od 5 000 godina prije Krista. Pogodna klima i bujna vegetacija život na otoku čine sasvim ugodnim, a ovaj otok ima i najviše sunčanih sati godišnje, čak 2 764. Ostaci materijalne kulture i pretpovijesti pronađeni su u Grapčevoj špilji te špilji Badanj u Pokarveniku. Zanimljiva povijest otoka i brojni vladari na njemu su ostavili zanimljive i brojne dokaze kojima se i danas divimo. Naselja na otoku, posebice u njegovoj unutrašnjosti, poznata su po proizvodnji vina, prošeka, maslinovog ulja i meda, a neka su nadaleko poznata po proizvodnji lavandinog ulja. Najpoznatiji otočni dalmatinski grad je grad Hvar, često spominjan od strane svjetskih medija kao destinacija brojnih svjetskih celebritya. Smješten je na južnoj strani otoka i okrenut prema prekrasnoj otočnoj skupini, Paklenim otocima. Grad je nastao krajem 13. stoljeća, te je imao karakteristike romaničkog – gotičkog graditeljstva, a s vremenom je nadograđivan s primjesama renesanse i baroka. Unutar zaštićene gradske jezgre, u sklopu uskih kamenih ulica i tradicionalnih kamenih kuća, smjestile su se brojne kulturne zanimljivosti. Grad obiluje prekrasnim palačama i ljetnikovcima, gdje se posebno ističe palača Hektorović, palača Paladinić te ljetnikovac Hanibala Lucića. Knežev dvor je nastao u 14. stoljeću i sastojao se od nekoliko objekata: stare kancelarije, kneževog stana, gradske vjećnice, sudnice i kule sa satom. Hvarski Arsenal jedan je od najočuvanijih na Mediteranu, nastao je sredinom 16. stoljeća, na mjestu postojećeg arsenala iz 14. stoljeća. Monumentalna kamena zgrada s velikim lukom je sagrađena na samoj obali, a služila je kao brodogradilište i spremište za brodove. Upravo je u ovom gradu otovoreno prvo javno kazalište u Europi, 1 612. godine, na prvom katu hrvatskog Arsenala. Današnji izgled, kazalište je dobilo u 19. stoljeću i time je postalo jedno od deset najstarijih baroknih kazališta u Europi. Katedrala sv. Stjepana je nastala na mjestu stare crkve i nekadašnjeg benediktinskog samostana na sjevernom dijelu prostrane hvarske Pjace, a dovršena je u 18. stoljeću. Crkvu krasi 11 kamenih baroknih oltara vrsnih venecijanskih majstora, a na oltarima se mogu vidjeti slike poznatih venecijanskih slikara. Uz Katedralu se nalazi biskupski dvor iz 19. stoljeća u kojem je danas Biskupski muzej. Od ostalih crkvi ističu se samostan i crkva sv. Marka i franjevački samostan sa crkvom sv. Marije od milosti. Nad sjevernim dijelom grada, na brdu visine oko stotinjak metara, ponosno se izdiže gradska tvrđava, Fortica. S gradskim je zidinama nekoć predstavljala središnju obrambenu utvrdu grada, stoljetnu zaštitnicu luke i grada. Sagrađena je početkom 16. stoljeća, za vrijeme mletačke vladavine, a danas je simbol značajne i burne povijesti grada, a njezina dobra sačuvanost u slikoviti položaj čine ju jednom od najljepših utvrda na Jadranu. Grad Hvar ima veoma dugu turističku tradiciju. 1 868. godine osnovano je Higijeničarsko društvo, jedno od prvih takvih drutava u Europi čiji je zadatak billo promicanje turizma. Zbog pogodne klime, posebice čistog morskog zraka i blagih zima turizam se počeo razvijati kao lječilišni, i to u zimskim mjesecima. U tu svrhu su se počeli graditi smještajni kapaciteti, a prvi među njima bio je nekadašnji hotel Elizabet iz 1 903. godine, koji se nalazi uz gradsku vjećnicu. Najstarije naselje na otoku je Stari Grad, na kojem naselje postoji još od 384. godine prije Krista kada su kolonisti s grčkog otoka Parosa utemeljili polis Faros koji je obuhvaćao i naselje Chora Pharou koja je jedna od najbolje očuvanih antičkih parcelizacija na Sredozemlju. Brojni su spomenici koji svjedoče burnoj prošlosti grada, a koji se mogu vidjeti u muzejima ali i u samoj šetnji gradom. Srednjovjekovna povijest započinje dolaskom Slavena – Hrvata, a ubrzo grad dobiva ime koje i danas ponosno nosi, Stari grad. Za vrijeme renesanse grad je bio ladanjsko naselje hvarskih plemića, a Petar Hektorović je ostavio trajni značajni pečat u gradu. Barokna stoljeća su zaslužna za oblikovanje većine crkakav i gradskih kuća, a 20. stoljeće je značajno po razvoju turizma. Šetnja Starim gradom predstavlja jedinstveni susret sa prošlošću. Najznačajniji javni gradski prostor je Trg. Sv. Stjepana kojim dominira barokna crkva sv. Stjepana iz 17. stoljeća, nastala na mjestu nekadašnje hvarske katedrale. Zvonik crkve potječe iz 18. stoljeća, a njegovi temelju su sagrađeni od kamenih blokova uzetih iz antičkih gradskih zidina. Ranokršćanska crkva sv. Ivana je doživjela brojne promjene tijekom stoljeća, a u blizini crkve se nalaze ostaci gradskih zidina Farosa te kuće i ulice antičkog grada. ujedno, tu su nekoć bila vrata koja su vodila u veliko plodno polje, antički Ager. Od ostalih sakralnih objekata ističu se crkva sv. Lucije, crkva sv. Nikole te crkva sv. Roka koji je ujedno zaštitnik grada. nasuprot crkve sv. Roka nalazi se ulaz u Tvrdalj Petra Hektorovića, koja je najpoznatija građevina Staroga grada. izgrađen je u 16. stoljeću, kako bi se stanovnici ali i sam Petar Hektorović zaštilitli od turskih napada. U dvorcu se može vidjeti renesansni perivoj s mediteranskim i egzotičnim biljem, tri izvora vode te ribnjak. Tvrdalj je ujedno i kamena knjiga u koju je Hektorović uklesao preko dvadeset kamenih natpisa na latinskom, talijanskom i na hrvatskom jeziku. Na sjevernoj strani otoka nalazi se Jelsa, jedino mjesto na otoku s vlastitim izvorom pitke vode i bujnom vegetacijom. Na prvi pogled izgleda kao naselje s karakteristikama gradnje 19. stoljeća, no ovdje postoje tragovi života još od pretpovijesti. Župna crkva sv. Fabijana i Sebastijana je izgrađena u 16. stoljeću, za vrijeme turskih opasnosti te je bila fortificirana i ima izgled crkve – tvrđave. Najznačajniji spomenik Jelse je barokna crkva sv. Ivana iz 15. stoljeća, a uređena u baroknom stilu u 16. stoljeću. Na visoravni nadomak Jelse nalazi se Grapčeva špilja, koja svjedoči o naseljenosti otoka starijoj od 6 000 godina. U špilji je živio čovjek razvijene neolitske kulture, te je na keramičkoj posudi pronađen najstariji prikaz broda u Europi.

Najudaljeniji nastanjeni otok na Jadranu je otok Vis. Godinama je turstima bio zabranjen pristup jer se otok koristio u vojne svrhe, što je rezultiralo brojnim neistraženim područjima otoka s netaknutom i divljom prirodom. Otok je bio naseljen još u starim vremenima, a u 4. stoljeću prije Krista ovdje je osnovano naselje Issa koja je bila trgovački centar Jadrana. Neovisna je bila do 1. stoljeća prije Krista, a nakon tog dolazi pod rimsku vlast nakon čega je izgubila svoju važnost ali je zbog svog položaja ostala važno strateško mjesto. Dolaskom Hrvata, ime Issa se mijenja u ime Vis, a tijekom daljnje prošlosti brojni su se vladari izmjenili na otoku. Tijekom 2. Svjetskog rata, otok je bio sjedište zračne sile i mornarice Ujedninjenih snaga, a bio je mjesto na kojem su se odvijale bitke Talijana i Nijemaca i gdje su se potpisivali sporazumi. Ovaj predivni otočić skriva mnoštvo znamenitosti, kako u obalnim gradovima, tako i u selima u unutrašnjosti otoka. Grad Vis je izgrađen na uobičajenoj gradskoj matrici, a najvažniji ostaci tog vremena su terme, nekropola, kazalište i ruševine stare luke. Vis je oduvijek privlačio mnoge plemićke i bogate obitelji, tako da se na otoku nalaze brojne palače. Zbog strateške važnosti u prošlosti, na otoku se nalaze i ruševine venecijanskih, engleskih i autsro – ugarskih utvrda, a svakako su najpoznatiji spomenici iz 2. Svjetskog rata među kojima se ističu Titova špilja i mnogi podzemni tuneli. Osim grada Visa, drugo važno naselje je Komiža, mali slikoviti gradić koji je najpoznatiji po svojim ribarima. Cijeli otok se može pohvaliti predivnom netaknutom prirodom, prekrasnim šljunčanim plažama i skorivitim uvalama, među kojima se posebno ističe Stiniva, koju s morske strane zatvaraju dvije kamene litice. Komiža gleda na otočić Biševo, koji je svjetski poznat po svojoj Modroj špilji, u koju se može ući samo brodom ili plivajući.