Na sjevernom dijelu Hrvatskog zagorja, na gorskom području Ravne gore, Kalnika i Ivančice, smjestila se Varaždinska županija. Županijom prolazi rijeka Drava s rječicama Bednjom i Plitvicom i brojnim potocima koji se spuštaju niz bregove. Varaždinska županija je u prometno – geografskom smislu jedna od važnijih u Hrvatskoj. Predstavlja sjeverna vrata Hrvatske, a u Varaždinu se križaju neki od važnijih prometnih pravaca nadregionalne važnosti. Zahvaljujući brojnim bogatim sadržajima, možemo ju uvrstiti u jedno od izletnički najatraktivnijih dijelova kontinentalnog dijela Hrvatske. Na ovim prostorima čovjek je obitavao još od davnina, o čemu svjedoči svjetski poznaa špilja Vindija koja u sebi krije prve tragove života pračovjeka na širim europskim prostorima. Također, postoje i tragovi neolitske, ilirske (pleme Jasi) i rimske naseljenosti (kod Petrijanca i Varaždinskih toplica). Varaždinske toplice su najstarije hrvatsko termalno lječilište koje je godinama privlačilo europsku elitu, dok su Varaždinske Toplice danas poznata termalna rivijera s raznovrsnim lječilišno – rekreativnim sadržajima. Područje županije krije mnogobrojne crkve, dvorce, perivoje i parkove. Među dvorcima, svojom osebujnom ljepotom se ističe posebno dvorac Trakošćan sa park šumom, jezerom i lijepo uređenom šetnicom, dok je unutrašnjost dvorca s muzejskom postavom posebna povijesna priča. Osim bogatih kulturno povijesnih spomenika, županija se može pohvaliti i prekrasno uređenim parkovima ali i brojim manifestacijama koje pridonose cjelogodišnjoj pozivnici za posjeti Varaždinskoj županiji.

Nigdje na sjeveru Hrvatske se ne može vidjeti toliko baroka kao u Varaždinu. Šetajući varaždinskom gradskom jezgrom, čovjek zbilja ima osjećaj kao da kroči kroz povijest. Varaždin i njegova srednjovjekovna nizinska tvrđava, oduvijek su svoju gospodarsku i razvojnu snagu crpili iz povoljnog prometnog položaja. Ovim područjem je prolazila rimska cesta od Poetoviae (Ptuja) prema Mursi (Osijek), a mala varaždinska postaja zvala se Aqua Viva. U Srednjem vijeku ovuda je prolazila Via magna, a carica Marija Teretija je u 18. stoljeću gradila široke makadamse ceste. Razvijajući se na križištu putova, Varaždin je postao najvažnije gradsko središte sjeverozapadne Hrvatske. Već u 12. stoljeću, kada se grad po prvi puta spominje u nekom dokumentu, grad je značajno obrtničko i trgovačko središte. Važnost grada posebno je porasla od 1 209. godine, kada je grad dobio prvu poznatu povelju slobodnog kraljevskog grada u Hrvatskoj. Broj stanovnika,pa tako i gradskih purgara je kontinuirano rastao kroz stoljeća, a taj rast su samo s vremena na vrijeme zaustavljale epidemije kuge ili požai. Do kraja 18. stoljeća, grad je imao 614 kuća, a nakon Velikog požara kojeg je skrivio dječak i nestašna prasica, grad je imao svega 298 kuća. Od srednjeg vijeka u gradu je građeno nasljeđe neprocjenjive kulturno – povijesne vrijednosti i ljepote. Unutar obrambenih zidina i bedema nalazile su se dvije urbanističke cjeline: feudalna tvrđava i stara gradska jezgra sa gradskom općinom. Feudalna utvrda je očuvana do danas i predstavlja jednu od najočuvanijih feudalnih tvrđava u ovom dijelu Europe. Zidine gradske općine nisu sačuvane, ali o njima svjedoči Lisakova kula na Jelačićevom trgu. Varaždinska feudalna utvrda, od davnina nazivana Stari grad, je najznačajnija povijesna građevina Varaždina. Građena je od 14. do 19. stoljeća, a njezin najstariji dio je središnja kula dok su klupe i baldahini najljepši primjeri gotike na sjeveru Hrvatske. Za vrijeme ratova sa Turcima u 16. stoljeću, pregrađena je u renesansni Wasserburg, utvrdu – dvorac. Tijekom prošlosti bila je vlasništvo mnogih značajnih obitelji, grofova Celjskih, Ivana Ungnada te hrvatskog bana Tome Erdodya i njegovih nasljednika, a od 1 925. godie je u vlasništvu grada Varaždina. Danas se ovdje nalazi Gradski muzej Varaždina u kojem se mogu vidjeti vrijedni izlošci svakodnevnog života varaždisnkog plemstva i bogatog građanstva. Na glavnom gradskom trgu ističe se gradska vjećnica s tornjem, u osnovi gotička građevina koja je tek u kasnijim stoljećima uređena u baroknom stilu. Na istom trgu ističe se palača Drašković, sa obiteljskim grbom iznad ulaznog portala. Palača je izgrađena polovicom 18. stoljeća, a u njoj su se održavale sjednice hrvatskog Sabora, budući da je ovdje od 1 756. – 1 776. godine stanovao hrvatski ban Franjo Nadasdy. Osim palače Drašković, na trgu se može vidjeti i prekrasna renesansna palača obitelji Andreasa Italusa de Argento iz 16. stoljeća. Gradom dominiraju brojne crkve i kapele. Zdanje nekadašnjeg pavlinskog samostana je izgrađeno u doba baroka, krajem 17. stoljeća, dok je prekrasna crkva sv. Marije sagrađena 1 646. godine. Na Franjevačkom trgu može se vidjeti nekoliko značajnih građevina, gdje se posebno ističe zgrada franjevačkog samostana iz prve polovice 17. stoljeća i zgrada crkve ispred koje je 1 935. godine postavljen rad Ivana Meštrovića, spomenik Grguru Ninskom. Varaždinska katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije je prekrasno barokno zdanje čija je gradnja započela 1 642. godine uz novčanu potporu grofa Jurja Draškovića. Katedrala je veoma značajna i sa povijesnog aspekta. Naime, u njoj je 1 732. godine obavljena svečana inauguracija ustoličenja grofa Ivana Draškovića za hrvatskog bana. Katedralom dominira pročelje sa reljefom sv. Trojstva iz 18. stoljeća, a nad ulaznim vratime se može vidjeti i grb obitelji Drašković iznad kojeg se nalazi Marijin kip. Uz crkvu su sagrađene kapelice sv. Franje Ksaverskog, sv. Igancija Loyole, sv. Križa te lauretanska kapelica u kojoj se nalazi grobnica obitelji Drašković. Jedna od najljepših gradskih palača, palača Patačić, izgrađena je 1 764. godine u rokoko stilu, sa prekrasnim portalom. Od ostalih znamenitih varaždinskih palača treba istaknuti Prassinsky – Sermage iz 17. stoljeća u kojoj se danas nalazi galerija slika, palača Sieber iz 17. stoljeća u kojoj je danas galerija Kovačić – Macolić, palača Puttar – Patačić te palača Erdody – Oršić. Jedan od gradskih simbola koji se može vidjeti na gradskoj Vjećnici, na crkvama, oltarima je grb grada, koji je jedan od najstarijih u Europi. Varaždin je veoma jedinstveni grad, u kojem je groblje hortikulturna i turistička atrakcija za čiju je izgradnu zaslužan varaždinski vrtlar Herman Haller. Ovo groblje predstavlja odsjaj duge i bogate varaždinske povijesti te je prava otvorena izložba hortikulture, cvjećarstva, klesarstva i kiparske umjetnosti. Varaždin je grad koji je kroz stoljeća živio punim kulturnim i umjetničkim plućima, te iznjedrio veliki broj znamenitih i zaslužnih ljudi.

Na sjeveroistočnom rubu Hrvatskog zagorja, uz južnu padinu Topličke gore i kotline kojom vijeuga rječica Bednja smjestio se grad Varaždinske Toplice. U kontinentalnoj Hrvatskoj vrlo je malo sačuvanih raskošnih antičkih spomenika, kao što je ovaj rimskodobni kompleks. Povoljan prometni položaj grada su još u starom vijeku prepoznali Rimljani koji su uz izdašan izvor ljekovite termalne vode naselju nadjenuli ime Aqua Iasae. Termalna voda ovdje izvire iz dubine od gotovo 1 800 metara, što traje približno 20 000 godina. Područje grada bilo je naseljeno još u prapovijesti, kada je u špilji Gradišće živio topolički pračovjek, o čemu svjedoče brojni paleontološki nalazi. Prvo poznato stanovništvo ovog dijela Hrvatske i Toplica bilo je panonsko ilirsko pleme Jasi, koji su se već tada koristili blagodatima ljekovite vode. U 1. stoljeću Ilire su pokorili Rimljani koji su Toplicama nadjenuli ime Aquae Iasae ili Voda Jasa. Od tada pa sve do 4. stoljeća Rmljani su Toplice pretvarali u lječilišno ali i kulturno središte ovog dijela njihovog carstva. Toplice su svoj veliki napredak doživjele u 2. i 3. stoljeću, a u 4. stoljeću nakon napada Gota, Rimljani su ih po naredbi cara Konstantina obnovili u punom sjaju i izgradili hramove, bazene za kupanje, forum i sve to ukrasili kamenim kipovima nimfi, bogova i zidnim slikama. Nakon pada Rimskog carstva došlo je do seobe naroda, brojnih ratova i promjena u kojima je rimski grad Aquae Iasae nestao pod sedrenim naslagama i zarušenim slojevima zemlje, i tako zaštićen stoljećima čekao arheologe da otkriju njegovu ljepotu i vrijednost. Tijekom 19. stoljeća u Toplicama su se pronalazili brojni rimski spomenici, no stručna istraživanja su započela u drugoj polovici 20. stoljeća i u tom razdoblju je otkriven kompleks rimske arhitekture, ranokršćanska bazilika, forum okružen trijemovima i kapitolij – tri hrama: hram boga Jupitera, božice Junone i Minervin kip koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Cijeli ovaj kompleks je međusobno povezan, a sačuvao je mnogobrojne tehničke, civilizacijske, kulturne i umjetničke sadržaje. Moderno kupališno lječilište Toplice su dobile 1 820. godine po načelima medicinske znanosti i intezivno se razvijaju i svrstavaju uz bok europskih kupališnih lječilišta. Jedna od najstarijih građevina u Varaždinskim toplicama čiji zvonik dominira naseljem je crkva sv. Martina. Sagrađena je u 15. stoljeću na temeljima srušene starije crkve, a u 18. stoljeću je obnovljena u baroknom stilu čija je obnova zaokružena nabavom orgulja glasovitog graditelja Antoniusa Romera iz Graza. U crkvi se također mogu vidjeti mramorni oltari, djelo Francesca Robbie, najboljeg baroknog kipara na tlu Slovenije i Hrvatske.

Područjem županije dominira rijeka Bednja koja je najdulja rijeka čiji se izvor i ušće nalaze u Republici Hrvatskoj. Najveći je desni pritok rijeke Drave, a njezino porječje je izuzetno vrijedno i zanimljivo u geografskom i povijesnom pogledu. Povijest doline Bednje je izuzetna. Na ovom području čovjek obitava još od prapovijesti o čemu svjedoči šiplja Vindija. Mnogo spomenika su ostavština još iz antičkog doba (Varaždinske toplice), ali ipak najviše spomenika datira iz vremena kasnog srednjeg vijeka te baroka. Po brojnim idiličnim dvorcima i vrijednim gotičkim i baroknim spomenicima, mnogi dolinu Bednje uspoređuju sa francuskom nizinom Loire. Rijeka Bednja svojim ušćem i izvorištem povezuje dva velika feuda hrvatskog plemićkog roda Draškovića – Trakošćan i Veliki Bukovec. Postanak Trakošćana seže u najstarija vremena. Na mjestu današnjeg dvorca nekada se nalazila rimska utvrda arx Thacorum po kojoj je Trakošćan dobio ime, dok prema drugoj predaji ime je dobio po njemačkim viteovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku vladali ovim krajevima. Trakošćan je nastao krajem 13. stoljeća u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini. Po prvi puta se u pisanim dokumentima spominje u prvoj polovici 14. stoljeća pod imenom Tracustian. Nakon tog grad je u vlasništvu hrvatsko – ugarskih kraljeva, a od kraja 14. stoljeća vlasnici su grofovi Celjski koji su istovremeno gospodarili čitavom Zagorskom grofovijom. Zatim su ovdje vlasnici vojskovođa Jan Vitovac, krlj Matijaš Korvin i kralj Maksimilijan II., koji ga je prodao i jednim dijelom poklonio hrvatskoj velikaškoj obitelji Drašković. U drugoj polovici 18. stoljeća došlo je do procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom zagorju, ali i do napuštanja stare tvrđave Trakoćana koji je počeo naglo propadati. Polovinom 19. stoljeća obitelj Drašković je pokazala ponovno zanimanje za svoj grad, te su odlučili na ruševinama stare utvrde podići novi dvorac. Juraj V. Drašković je govorio da takvog dvorca neće biti nadaleko i da će mu se diviti brojni naraštaji, a kako bi uspio u svojoj nakani prodao je brojna okolna imanja i dvorce Klenovnik i Čalinec, te kada je skupio oko milijun forinti započeo je sa gradnjom dvorca. Istaknuti elementiovog dvorca iz bajke su ulazna kula sa pokretnim mostom i grbom obitelji Drašković – Malatinski iz 18. stoljeća, viteška dvorana sa cjelovitim viteškim oklopima, zbirka oružja, zbirka portreta Draškovića i njegovih rođaka i knjižnica. Ispred dvorca se prostire jezero i park, koji zajedno sa okolnim šumama čine bogati prirodni rezervat koji su ujedno proglašeni i Parkom prirode. Jezero je također dala izgraditi obitelj Drašković, kao umjetnu akumulaciju u koju se slijevaju vode s Maceljske gore. Povrh rijeke Bednje, na brežuljku Gorica, nalazila se srednjovjekovna lepoglavska tvrđava koja se prvi puta spominje 1 399. godine. samo godinu dana kasnije, Herman Celjski podigao je pavlinsku crkvu i samostan i Lepoglava je od tada postala jedno od najvažnijih kulturnih odredišta kontinentalne Hrvatske. Pavlini (red pustinjaka sv. Pavla) su na području grada ostali do 1 768. godine i osnovali su prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj, dok je studij filozofije i teologije započeo sa radom 1 656. godine. status prvog sveučilišta Lepoglava je dobila 1 674. godine i smatra se da je ovdje obranjeno oko 75 doktorskih disertacija. U 18. stoljeću ovdje djeluje veliki pavlinski slikar Ivan Ranger koji u maniri baroka oslikava ne samo lepoglavsku crkvu već i susjedne kapelice. Dolaskom pavlina Lepoglava je postala kolijevka znanosti, umjetnosti i kulture dok je njihovim protjerivanjem zamro sav kulturni i znanstveni život. Pavlinski samostan je 1 854. godine pretvoren u kaznionicu u kojoj su tamnovale brojne poznate osobe iz hrvatske povijesti, među kojima su bili blaženi Alojzije Stepinac i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Lepoglavski sakralni objekt, čije je središte gotičko barokna crkva sv. Marije, pravi je biser hrvatske barokne umjetnosti, a u njoj su sahranjeni velikani ondašnjeg vremena – hrvatski ban Ivaniš Korvin, krofovi Draškovići, Patačići i drugi. Na kraju bednjanskog polja, crkveni red Ivanovaca, koji su bili vlasnici ovog područja od 12. do 16. stoljeća, podigli su tvrđavu sv. Ivana i tako utemeljili današnji grad Ivanec. U neposrednoj blizini tvrđave, u 18. stoljeću je podignuta župna crkva sv. Marije Magdalene u kojoj se nalazi vrijedan barokni inventar i zlidne slikarije iz vremena rokokoa. Ipak, cijelim krajem dominira kapelica sv. Duha iz 17. stoljeća, koja se nalazi povrh grada na obroncima Ivančice. Od značajnijih kulturno – povijesnih spomenika u gradu još se ističu crkva sv. Margarete i dvorac obitelji Faller u Pahinskom. Probijajući se kroz obronke Varaždinsko – topličke gore, uz rijeku Bednju se mogu vidjeti brojni kulturno povijesni spomenici gdje se posebno ističe kompleks Bela sa dvorcima Bela I. i Bela II., perivojem i ostacima stare utvrde. Daljnji tok rijeke Bednje vodi prema obroncima Kalnika i Novom Marofu. Gradom dominira jednokatni, četverokutni dvorac grofa Ljudevita Erdodya sa unutrašnjim dvorištem iz 18. stoljeća, okružen prekrasnim perivojem i gospodarskim zgradama. Od 1 929. godine u dvorcu se nalazi državno lječilište za plućne bolesnike. Najznačajnije naselje na donjoj Bednji je Ludbreg, koji se pod ovim imenom prvi puta spominje 1 320. godine kada je njegovim vlasnikom bio Nikola Ludbreški. Župa je ovdje utemeljena još u 1. stoljeću, a 1 374. godine dolaze i Franjevci. U kasnom srednjem vijeku Ludbreg je središte hodočašćenja, temeljem čudesnog događaja koji se zbio u kapelici ludbreškog vlastelinstva 1 411. godine, kada se tijekom služenja svete mise vino u kaležu pretvorilo u Krv Isusovu. Papa Julije II. Priznao je krv autentičnom i praktički utemeljio svetište kao središte hodočašća u Ludbregu. Kalež se danas čuva u prekrasnoj baroknoj pokaznici augsburške zlatarske škole u župnoj crkvi sv. Trojstva, dok je dvorska kapelica sv. Križa u kojoj se događaj zbio u sklopu ludbreškog dvorca Batthyany. Osim kapelice, u dvorcu se nalazi i međunarodna restauratorska radionica. Ludbreg je i grad legendi, od one o lijepoj djevojci Ludbregi po kojoj je grad dobio ime pa do najpoznatije prema kojoj je Ludbreg središte svijeta – centrum mundi. Prema ovoj legendi, s ovog mjesta su u davna vremena bili opisani zemaljski krugovi i na njihovim obodima smještene sve veće europske metropole. Centar svijeta je obilježen na središnjem gradskom trgu i svake godine se doda pločica nekog novog grada, a tom prilikom iz gradske fontane na opće slavlje poteče ludbreško vino.

Pitomi i idilični brežuljci ove županije su prošarani vinogradima i prekrasnim klijetima, sa tisućljetnom tradicijom uzgoja vinove loze što daje izuzetnu pogodnost razvoju turizma, uz bogatu kulturno – povijesnu ostavštinu. Vinske ceste ovog kraja krase prirodne ljepote, posebnost okoliša kroz koji prolaze ali i stoljetna tradicija, što uz kvalitetna vina i tradicionalnu kuhinju dodatno oplemenjuje turističku ponudu.