Vukovarsko-srijemska županija najistočnija je hrvatska županija, u kojoj se kulturno, povijesno i prometno oduvijek spajaju Istok i Zapad. Županija zauzima površinu od 2 448 km2, od toga 150 000 ha su najplodnije hrvatske oranice, a 70 ha šume. Na području županije je smještena najveća šuma hrasta lužnjaka u ovom dijelu Europe. Ovim prostorom protječe sedam rijeka, Dunav, Sava, Vuka, Bosut, Biđ, Studva i Spačva. U Vukovarsko-srijemskoj županiji spajaju se nepregledna ravnica i fruškogorski obronci s poznatim iločkim vinogradima. Kolijevka je šuma hrasta i šuma vinograda, kruha i vina, kulena i rakije, dukata i Šokadije! Bogata povijest ove županije duga je preko 8 000 godina! Arheološki lokalitet Vučedol, smješten uz obalu Dunava nedaleko Vukovara, mjesto je stalnog naseljavanja i jedan od najvažnijih arheoloških lokaliteta u zemlji. Najstarije naseljen prostor s najdužim kontinuitetom života su Vinkovci. Potvrđuje to niz arheoloških nalaza, a najzanimljiviji među njima je Orion – najstariji europski kalendar.

Vukovar je smješten u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije. Nalazi se na granici povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Grad je oduvijek bio važno prometno srediište, te su kroz njega prolazili bitni prometni pravci. Od pamtivijeka je dolinom Dunava kroz vukovarsko područje tekao promet, a uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća, a danas dolaskom turističkih brodova, Vukovar je povezan s Budimpeštom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjske nizvodno. Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuitetu kroz brojne arheološke lokalitete. Za ovaj kraj posebno je značajna Vučedolska kultura koja je dobila ime po lokalitetu Vučedol, smještenom pet kilometara nizvodno na Dunavu. Vučedolska golubica, pronađena 1 938. godine, postala je simbol grada. U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje. Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja kao granicu (limese) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Nakon propasti Rimskog carstva velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća nadalje dovela je do velikih promjena. U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. st. kao Volko, Walk, Wolkow, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. st. sve se više upotrebljava pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju. Vukovar je već u 13. stoljeću dobio status slobodnog kraljevskog grada, i tada je bio sjedište Vukovarske županije koja se protezala između Dunava i Save. Stanovnici Vukova prema tim su povlasticama sami birali starješinu naselja, raspolagali svojom imovinom, održavali sajmove i uživali druge povlastice. Nakon kratke turske vladavine, grad su kupili njemački grofovi Eltz koji su kroz sljedeća dva stoljeća utjecali na gospodarski i kulturni razvoj grada, što je utjecalo na naseljavanje ovog područja, te je Vukovar od 18. stoljeća postao sjedište Velike Srijemske županije. U skaldu sa položajem u gospodarskom svijetu, Vukovar se razivo u prosvjetno, kulturno i zdrsatveno središte. Nakon 2. svjetskog rata grad se razvio u moćno središte industrije, te postao jedan od najrazvijenijih gradova bivše Jugoslavije. Grad je pretrpio jako teška razaranja u Domovinskom ratu, te je bio u potpunosti razoren. No,grad s epolako obnavlja i trudi se vratiti stari sjaj i slavu. Vukovar je simbol otpora, nepobjedivosti i opstojnosti, ujedno i simbol mira, kojemu hrabrost, požrtvovnost i veličina žrtve njegovih branitelja daju uzvišeno mjesto u stvaranju samostalne Republike Hrvatske. Vukovar ima privilegiju da ima svoje dvije rijeke: Dunav i Vuku. Iako je Dunav druga najveća europska rijeka i naša poveznica Europom i svijetom, Vukovarci ništa manje ne vole ni Vuku. Riječ je o maloj, ćudljivoj rijeci gdje dolaze lokalni ribiči u ljetne dane, a zimi ju Vukovarci koriste kao klizalište. Povijesni barokni Vukovar je šire područje i obuhvaća dio Starog Vukovara na desnoj obali rijeke Vuke, te ovog Vukovara na lijevoj obali rijeke. Centar Starog Vukovara je prepoznatljiv po kućama s baroknim lukovima koje su građene u stilu provincijskog baroka. Riječ je o nekadašim obrtima i trgovinama koje su najbolje dokazivale ekonomsku moć bogatog sloja vukovarske artistokracije. Tijekom 18. stoljeća, istodobno s barokno izgradnjom Starog Vukovara, razvija se i prostor Novog Vukovara čije zgrade nose oznake kasnobaroknog klasicizma. Jedna od znamenitosti Vuovara je Stari Vodotoranj, izgrađen 1 930. godine na mjestu nekadašnje tržnice, te je jedan od najstarijih takvih objekata u Hrvatskoj. Ispod tornja se nalazi bušeni zdenac i podzemna vodosprema, dokje na vrhu rezervoar. Jedan je od najeksponiranijih motiva starog Vukovara, te danas zauzima središnje mjesto na glavnom gradskog trgu. Prvi hrvatski nobelovac, Lavoslav Ružička, rođen je u Vukovaru, krajem 19. stoljeća, te posjetitelji mogu razgledati njegovu rodnu kuću, koja se ubraja među turističke atrakcije grada. Dvorac Eltz je u 18. stoljeću započeo graditi grof Anzelmo Kazimir Eltz. Tijekom povijesti, dvorac je više puta nadograđivan, a današnji izgled je dobio početkom 20. stoljeća, po nacrtima bečkog arhitekta Siedeka. Raskošne je koncepcije te obiluje bogatim stilskim detaljima, te se ubraja s razlogom među najreprezentativnije objekte baroknog razdoblja na hrvatskog tlu. U dsvorcu se nalazi Gradski muzej Vukovar. Palača županije Srijemske je građena u 18. stoljeću, u stilu kasnog baroka, s otmjenim deokracijama na pročeljima, a usred pravilnog visokog timpanona se nalazi grb Srijemske županije kojeg je Gradu dodijelila carica Marija Terezija 1 747. godine. Od ostalih gradskih znamenitosti ističu se bećarski križ, centralna ljekarna Kirchbaum-Švarc, zgrada gradskog magistrata, zgrada diližansne pošte, dok se od sakralnih objekata ističu franjevački samostan i crkva sv. Fulipa i Jakova te crkva sv. Nikolaja. Vukovarski Vodotoranj, visine 50 m, izgrađen je go-ih godina 20. stoljeća, t eje po veličini bio jedan od najvećih objekata te vrste u Europi. Sve do početka rata, na vrhu se nalazio restoran s vidikovcem na Vukovar, Dunav i srijemsko vinogorje. Za vrijeme srpske agresije na grad, Vodotoranj je bio jedna od najčešćih meta te danas predstavlja simbol pobjede i novog života. Jedan je od rijetkih objekata koji se neće obnavljati, već se postati Memorijalno područje koje će podsjećati na patnju i bol Vukovara. Na istočnom prilazu Vukovaru, nalazi se Memorijalni Vukovar, najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali jedno je ovo mjesto vidjeti na slici ili televiziji, a nešto sasvim drugo biti ovdje fizički nazočan i gledati sliku 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu ovdje. Na ovom mjestu su pokopane cijele generacije, mladost Vukovara i svih krajeva Hrvatske.

Pet kilometara od Vukovara, u smjeru Iloka, neposredno uz Dunav nalazi se lokalitet Vučedol. Riječ je o arheološkom lokalitetu svjetskog glasa, gdje je 1938. godine pronađena Vučedolska golubica. Vučedolska kultura prikazuje i dokazuje postojanje visoke civilizacije, naseljenosti i života ljudi tijekom 5000 godina u kontinuitetu. Zbog svog izvanrednog geostrateškog položaja Vučedol je bio mjesto stalnog naseljavanja. U najdubljim slojevima ostali su očuvani tragovi najstarije neolitičke kulture nazvane Starčevačkom. Ipak, kontinuirani život na Vučedolu u međusobnom preplitanju prati se u vrijeme eneolitika, kada se u vremenskom trajanju od 700 godina ovdje izmjenjuju Badenska, Kostolačka i Vučedolska kultura. Najveći uspon Vučedol je svakako doživio u vrijeme trajanja Vučedolske kulture koja je u cijelom svom trajanju datirana u vrijeme od 3 000. do 2 200. godine pr.Kr. Vučedolska keramika plijeni pažnju savršenim skladom oblika i smještaja ukrasa, a najpoznatija keramička posuda je Vučedolska golubica, kultna posuda u obliku ptice, bogato urešena inkrustracijama. Vučedolskoj kulturi pripada i Vučedolski Orion koji se smatra najstarijim europskim kalendarom, koji je pronađen u Vinkovcima, na mjestu današnjeg hotela Slavonija. Četiri polja na koje je posuda podijeljena simboliziraju četiri godišnja doba, a pojedini znakovi koji se sustavno ponavljaju predstavljaju smjenu mjeseci.

Grad Vinkovci nalazi se na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, između Dunava i Save, smješten uz rijeku Bosut. Grad ima znatne i kvalitetne prirodne resurse i razvijenu infrastrukturu, što je rezultiralo tradicionalnom ratarsko-stočarskom proizvodnjom i razvijenim šumarstvom, razvitkom industrije i trgovine te konačno veoma bogatom tradicionalnom kulturom. Vinkovci su riznica raskoši, ljepote i tradicije, u kojemu svako godišnje doba možete pronaći nešto za sebe. Vinkovci su kontinuirano naseljeni već preko 8 000 godina, a prve zajednice zemljoradnika naseljavaju ovo područje negdje oko 6 200. g. pr. Krista donoseći keramiku, pripitomljene životinje i biljke. Mlađa sopotska kultura (oko 4 250. do 3 350.g. pr. Kr) autohtona je kultura nazvana po lokalitetu Sopot nadomak grada. Rano razdoblje brončanog doba zastupljeno je specifičnom vinkovačkom kulturom (2 300. – 1 800. g. pr. Kr.). Starije željezno doba karakteristično je po naseljavanju Ilira. U mlađem željeznom dobu dominirala je keltsko – latenska kultura. Novo naselje Cibalea su osnovali Rimljani u trenutku kada su počeli osiguravati granice na Dunavu, zbog obrana od barbarskih plemena. Rimsko naselje se postupno romanizira te je u 2. stoljeću dobilo status municipija, a sredinom 3. stoljeća i postaje i Colonia Aurelia Cibalae. Ovaj grad je imao veliko značenje za rimsku povijest, jer se ovdje 314. godine vodila velika bitka za prevlast i moć između careva Konstantina Velikog i Licinija. Grad je stradavao usporedno s propašću rimske civilizacije. Prvo su ga razrušili Goti, poslije čega se nije oporavio, a potom slijedi provala Huna, te Istočnih Gota. Cibalae je od velikog antičkog grada postupno postajao maleno selo, a posljednji spomen na nekadašnji grad se nalazi u darovnici cara Justinijana, koji je grad darovao benediktincima 527. godine. Naselje uz rub ruševina antičkog grada dokazano postoji još od 9. stoljeća, o čemu svjedoče arheološki ostaci romaničke crkve sv. Ilija. Pretpostavlja se da je naselje sv. Ilija nastradalo prilikom provala Tatara, no uspješno se oporavilo te je u 14. stoljeću izgrađena veća gotička crkva koja se dijelom nasljanja na temelje stare predromaničke crkve. Vinkovci se pod današnjim imenom prvi puta spominju u 17. stoljeću (1 615. godine), uz napomenu da su nekoć bili nastanjeni grad koji se pod Turcima rasuo u nekoliko sela. Nekada poznato trgovište sv. Ilija, sada Vinkovci, postalo je maleno razrušeno selo, no odlike nekadašnjeg naselja – plodno tlo, brdovito i šumsko područje, brežuljci te rijeka Bosut spritocima su predstavljale temelj budućeg razvitka. Nakon odlaska Turaka s ovih područja, austrijske vlasti su naredile naseljavanje u grad, te se tijekom 18. stoljeća ovo uglavnom useljeno ratarsko stanovništvo, stopilo u starosjedioce Šokce. U razdoblju Marije Terezije (1 740. – 1 780. godine) i Josipa II (1 780. – 1 790. godine) došlo je do cijelog niza različitih promjena; Vinkovci su dobili status vojnog komuniteta (određene pravne i ekonomske benificije) i bili su na najboljem putu da se formiraju u jak ekonomski centar. Uskoro je s radom započela gimnazija, a vojne vlasti izgrađuju niz upravnih i drugih zgrada. Brži razvoj Vinkovaca nastavlja se tek izgradnjom željezničkih pruga krajem 18. stoljeća kada Vinkovci postaju sve važnije prometno središte na raskrižju željezničkih putova. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u Vinkovcima se osniva niz građanskih, dobrotvornih i kulturnih društava i klubova, od 1 898. u njima redovito izlaze tjedne novine što je bio znak nastajanja jedne gradske i građanske sredi. Formalnu potvrdu statusa grada Vinkovci su dobili tek novoj državi, 1 923. godine. Središnji gradski trg, Trg bana Josipa Šokčevića, izraziti je primjer baroknog urbanizma i ”predstavlja prostor visoke kulturno-povijesne, urbanističke, arhitektonske, stilske i estetske vrijednosti Vinkovaca”. Trgom dominira gradski park iz 1 868. godine, a u čijem središtu se nalazi spomenik Svetog Trojstva. Ujedno, u parku se nalazi barokna župna crkva sv. Euzebija i Poliona iz 18. stoljeća. Park je okružen s jedne strane zgradom Brodske imovne općine izgrađenoj u secesijskom stilu, a na uglu zgrade, ispod čelnog tornjića, nalazi se spomen ploča Josipu Runjaninu, skladatelju hrvatske himne, koji je rođen u Vinkovcima u kojima je proveo i dio svog života. S druge strane Trga, nalazi se jedna od najtarijih Vinkovačkih zgrada, današnja zgrada Gradskog muzeja, koja datira iz 18. stoljeća. Nedaleko središta grada, u Malom parku, nalazi se jedan od najvrednijih spomenika Vinkovaca, gotička crkva sv. Ilije na Meraji, koja nema sakralnu funkciju još od 18. stoljeća. U blizini je spomenik sv. Roku koji pokazuje svoje ranjeno koljeno, a koja je bio oštećen u Domovinskom ratu. Posebno mjesto među svjedocima bogate prošlosti grada zauzima najstariji indoeuropski kalendar Orion, pronađen 21.03.1 978. godine na lokaciji današnjega hotela ”Slavonija”. Četiri polja na koje je posuda podijeljena simboliziraju četiri godišnja doba, a pojedini znakovi koji se sustavno ponavljaju predstavljaju smjenu mjeseci. Svega 3 km od centra garad, nalazi se Arheološki park Sopot, koji objedinjuje šest sopotskih kućica koje su nekada bile građene u močvarama ili u ovom slučaju uz rijeku Bosut. Jedna od posebnosti ovog grada su Vinkovačke jeseni, manifestacija koja se smatra smotrom izvornoga folklora ali i manifestacija kojom se difnitivno obogaućuje turistička ponuda.

Područje grada Županje naseljeno je još od prapovijesnog razdoblja, a prva naselja su nastala još u neolitu, na povišenim gredama uz brojne vodotoke. Te stanovnike možemo ubrojiti u nositelje starčevačke kulture, a prema mišljenju povjesničara vodje su se doselili iz južne Vojvodine. Ostaci materijalne kulutre rimskog razdoblja su malobrojni, svode se na slučajne površinske nalaze rimskog novca, ulomaka keramike, oruđa i oružja. Vjerojatno da u antičko doba ovdje nije bilo većeg naselja osim pojedinačnih građevina, uz cestu Siscia (Sisak) – Sirmium (Sremska Mitrovica). Od 12. stoljeća pa sve do pada ovog područja po Osmansku vlast (1 536. godine), područje današnjeg grada se nalazilo pod vlašću feudalnih obitelji Gutt – Keledi, Sente Magoč i Talovac. U to doba se Županja još uvijek ne spominje u pisanim izvorima, te se vjeruje da je bila smještena na tzv. ”crkvenoj gredi”, današnji centar grada. Najstariji pisani spomen imena Županja se nalazi Lazarusovom zemljovidu Ugarskog kraljevtsva iz 1 528. godine. Nakon poraza Turaka 1 863. godine kod Beča, područje je došlo pod austrijsku vlast koja je poticala naseljavanje uz obalu Save, gdje je bilo dosta napuštene i obradive zemlje. Početkom 18. stoljeća, franjevci su u Županjem Blatu utemeljili katoličku župu te započeli s izgradnjom crkve Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, a Županje Blato je postalo sjedište župe. Do sredine 18. stoljeća, kuće su u Županji bilo građene uglavnom uz obalu Save i bile su veoma raštrkane, te je grof Donhof sredinom 18. stoljeća donio odluku da se nove kuće trebaju graditi planski, a nekoliko godina nakon je podignut i prvi nasip na Savi. Početkom 19. stoljeća izgrađena je nova župna crkva te se centar mjesta polako počeo udaljavati od obala Save, te se pristupilo temeljitoj obnovi i rekonstrukciji županjskog čardaka. U 19. stoljeću Savom preko Županje plovi preko 500 lađa godišnje, pa i prvi hrvatski parobrod simboličnoga imena ”Sloga” i još uvijek čeka svoje vađenje iz mračnih savskih dubina. Od gradskih znamenitosti, najatraktivniji je graničarski čardak, koji je danas sjedište Zavičajnog muzeja Stjepan Gruber. Riječ je o jedinom sačuvanom primjerku vojno – krajište obrambene arhitekture u Hrvatskoj, a odmah uz njega se nalazi druga muzejska zgrada – nekadašnja parobrodska postaja iz 19. stoljeća. Šetnjom od Save prema gradskom središtu može se vidjeti kuća Nemetz iz druge polovice 18. stoljeća, u kojoj je bilas mještena prva radnička čitaonica. U blizini se nalazi crkva Mučeništva sv. Ivana Krstitelja koja se posebno ističe po svojih pet neobaroknih oltara, freskama i bogatim ukrasima. U ulici Veliki kraj nalazi se stara Šokačka kuća s galerijom. Središtem grada dominira glavni gradski trg – Trg kralja Tomislava, Teniski tereni sa spomen obilježjem prvog igranja tenisa u Hrvatskoj, gradski park te župna crkva sv. Nikole Tavelića.

Ilok je najistočniji grad RepublikeHrvatske, grad koji se ponosno izdiže iznad Dunava okružen obroncima Fruške gore i impozantnim vinogradima! Grad je to veoma duge povijesti i kulturnih spomenika koj su utkani u njegovu srednjovjekovnu jezgru koja je jedna od urbanistički važnijih fortifikacijskih kompleksa sjeverne Hrvatske i Podunavlja. Najtariji arheološki dokazi svjedoče o naseljenosti ovog područja još u mlađem kamenom dobu. Osvojivši ove krajeve, Rimljani su zbog kontorle dunavsko – panonskog puta izgradili pograničnu utvrdu Cuccium. Ime Ilok se prvi puta spominje u 13. stoljeću (1 267. godine), kao Wjlok. Najpoznatiji vlasnik grada bio je Nikola Iločki (15. stoljeće), moćni hrvatsko – ugarski velikaš za čije je vladavine Ilok proživljavao svoje zlatne trenutk, a gradska jezgra utvrđena zidinama čiji je jedan dio očuvan do danas. Status slobodnog grada Ikok je dobio u 15. stoljeću. Do kraja 17. stoljeća gradom su vladali Turci, a iz tog vrmeena su očuvani vrijedni spomenici islamske kulture. Kneževska obitelj Odescalchi je dolaskom na vlast krajem 17. stoljeća obnovila Nikolin dvorac iz srednjeg vijeka te ispod dvorca izgradila vinski podrum. Danas se u dvrocu nalazi Muzej grada Iloka, koji na najbolji mogući način dočarava bogatu i nadasve zanimljivu prošlost ovog grada, a stara gradska jezgra svjedoči najbolje o dugom kontinuitetu života na ovom području. Ilok i vino su nerazdvojna kombinacija već stotinama godinama. Vinsko podrumi u ovom gradu su smješteni u centru grada te se gotovo u svakoj ulici nalazi barem jedna vinarija – podrum, dok se vinogradi pak nalaze na svim okolnim brežuljcima.