Fiacre – irski Fiachra ime je za 3 različita irska sveca od kojih je najpoznatiji sv. Fiacre iz Breuila, katolički svećenik, vrtlar i pustolov iz 7. stoljeća. Iz rodne Irske je emigrirao u Francusku gdje se bavio biljkama i vrtlarenjem te je postao svetac zaštitnik vrtova. Zašto se njegovo ime veže uz danas poznate fijakere? Uz svoju ljubav za vrt i biljke otvorio je u Parizu i hospicij za putnike i vozače kočija i s vremenom je postao, među putnicima, svetac zaštitnik fijakera, mada ga sama crkva ne priznaje. Fijakere vežemo uz Beč, Zagreb, Varaždin, Sombor i mnogo drugih gradova, odnosno Austro – Ugarskom.
Fijaker je prisutan u Beču još od početka 18. stoljeća, no prvi put se riječ Fiaker odnosno Fiacres pojavljuje u Parizu sredinom 17. stoljeća i to zbog hotela imenom Hotel de Saint-Fiacre, (prema gore spomenutom irskom svecu) koji je imao običaj, za svoje goste, unajmiti konjsku zapregu, kao što bi danas pozvali taxi. Zahvaljujući jednom proizvođaču kočija iz Amiensa, Francuska koji se odlučio na jedan vrlo riskantan posao. Ponudio je hotelu da svoje konje i četverosjede postavi ispred hotela i da naplaćuje „10 jedinki na sat“ za potrebe njihovih gostiju. S ne prevelikim oduševljenjem su prihvatili tu ideju i s vremenom su Parižani počeli nazivati taj vid prijevoza „Fijaker“ i u 20 godina su postali toliko popularni da se ta ideja pretvorila u prvi gradski sustav javnog prijevoza u Evropi. Od četverosjeda su prešli i na 6 pa kasnije i na 8 sjedala i polako se pretvorio u tadašnji bus. Sredinom 19. stoljeća u Parizu je bilo više od 3800 fijakera sa 8000 konja i vozači Fiacre su zarađivali oko 3 franaka dnevno + barem 2 franka tringelta (što u to doba nije bilo malo) i tada je Napoleon III odlučio staviti sve Fiacre pod kontrolu države. Stižu polako motorizirana vozila i fijaker polako pada u zaborav. Povjesničari su zapisali da fijaker ustvari nikada nije bio klasičan taxi nego je bio statusni simbol. U Beč fijaker stiže ubrzo nakon samoga Pariza. Kako se Beč brzo širio pod habsburškom vladavinom, do 1800. godine je bilo više od 700 fijakeru u gradu a do 1900. godine još oko 1000 fijekara više.
Vozači fijakera se isto zovu fijakeri i nikada se nisu smatrali običnim kočijašima. Oni su bili fini i uglađeni, prema svojim putnicima su se uvijek ophodili s najvećom pažnjom, nikada nisu psovali a posebno ne u prisustvu dama. Voljeli su svoj posao, konje i kola. Kočije su uvijek bile čiste i uglancane, a konji nahranjeni, ugrijani i kvalitetno timareni. Klasični fijaker je u pravilu bio dvopreg sa 2 bijela, dobro uhranjena konja. Prva dozvola za bečki fijaker izdana je 1693 g. za vladavine Leopolda i pravila su bila vrlo stroga. Izričito je bilo zabranjeno fijakerima putovati više od 4 milje izvan grada, smjeli su prihvatiti samo putnike koji su kod sebe imali neki dokaz o identitetu, putnici nisu smjeli nositi upaljene baklje ili lampe kroz grad ili šumu. U fijakeru se nije smjelo pušiti niti piti i psovati. Obavezno su morali naplatiti vožnju u suprotnom vlasnika fijaker je čekalo 48 sati iza rešetaka a njegovog radnika s 10 udaraca bičem. Vozači fijakera su morali dokazati gradskim vlastima da znaju voziti i da poznaju grad i obavezno su morali imati neku svoju imovinu kao dokaz da će se moći brinuti o konjima i samom fijakeru. Nisu se smjeli baviti nikakvom trgovinom i bili su izuzeti od vojne službe. Nakon njihove smrti bilo je dopušteno da se njihove udovice i dalje bave tim poslom. Uglavnom bili su vrlo cijenjeni jer se smatralo da rade vrlo uvažen i odgovoran posao.
Danas je vožnja fijakerom gotovo obavezna za posjetitelje Beča. Cijena se kreće od 55 – 80 Eura i nije tako strašna s obzirom da, osim što prođete cijeli Beč od Ringstrasse do Stephansdoma, imate čast da vam vozač koji je upućen u povijest grada, ispriča i pokoju interesantnu priču o samom gradu. U Beču možete posjetiti i Fiakerhaus, muzej koji čuva sve tajne ovoga, više od 300 godina staroga prijevoznog sredstva. Današnje fijakerske konje maze i paze, i svi imaju svoje dekice i zaštite za uši tijekom hladnih mjeseci. Po ljeti fijakeri se rotiraju na stajankama kako bi svi konji bili neko vrijeme u hladu dok čekaju mušterije. U malim frižiderima na fijakeru, vozači ne drže hladno piće za putnike nego mrkvu i jabuke za svoje ljubimce. Fijakerski konji se ustvari mogu smatrati vrlo sretnim jer smiju raditi samo 4 dana u tjednu što je ukupno 260 dana u godini što znači da 125 dana odmaraju, što je više nego sami fijakerski „kočijaši“ i danas ih je u Beču registrirano oko 400. Svaki dan ih u Beču radi cca 116 i za razliku od trkaćih i drugih radnih konja dožive duboku starost od 30 godina. Svaki grad ima neku svoju priču, legendu ili opjevanu pjesmu fijakerima. U Beču su fijakere uglazbili Johann i Richard Strauss u operi ”Arabella”.
”Fijaker stari ulicama luta i sobom nosi zaljubljeni par
Cele noći sneg polako pada
A dvoje mladih greje srca žar..”
Tako o fijakerima pjeva Zvonko Bogdan u svojoj slavnoj pjesmi “ Fijaker stari”.
U Zagreb je fijaker bio glavno prijevozno sredstvo sve do uvođenja tramvaja krajem 19. stoljeća. Na ulicama Gornjeg grada fijakersku tradiciju je ponovno oživio i održavao od 1991. godine pa sve do svoje smrti 2011. godine, vjerojatno najpoznatiji i najstariji zagrebački ”kočijaš” Josip Habrić ili deda Joža kako su ga Zagrepčani zvali. Sa crnim cilindrom na glavi prevozio je uglednike, državnike, umjetnike i sportaše u svojem elegantnom bijelom baroknom fijakeru. U Zagrebu ponovno oživljava tradicija fijaker, ali kao i u Beču koriste ga uglavnom turisti.
Ako u Beču, Zagrebu, Varaždinu, Pragu, Zemunu, Somboru, Ljubljani ili bilo kojem drugom većem gradu nekadašnje Austro Ugarske nemate za vožnju fijakerom, nije niti to problem. Za manje novaca možete uživati u nekom od restorana pod imenom Fijaker ili Stari Fijaker i probuditi druga osjetila.
Za koji god se Fijaker odlučili, u svakome ćete zasigurno uživati, ali osim vožnje u fijakeru ili savršene ”vješalice” u Starom Fijakeru pripazite ako u Beču pitate za Fiaker. Morate biti malo precizniji jer umjesto vožnje fijakerom može vam se dogoditi da vas pošalju u neku kavanu, a tamo ćete pod tim imenom dobiti bečki specijalitet, crnu kavu (sličnu espressu) s rumom ili konjakom i šlagom. No i to je dobro.
Intelektualno vlasništvo Boba Komljen
Photo: 123RF