Nacionalni park Risnjak

Planinski masiv Risnjak smjestio se u najšumovitijem i najkišovitijem dijelu Hrvatske, u Gorskom Kotaru. Regionalno središte su Delnice, i ako dolazimo iz smjera Zagreba, sići treba s autoceste na izlazu Delnice, a 13 km dalje nalazi se naselje Crni Lug ( 253 stanovnika), kilometar dalje je Bela Vodica, ulaz u nacionalni park. Davne 1927.godine hrvatski prirodoslovac profesor Ivo Horvat počeo je istraživati to područje, i upravo na njegov prijedlog, područje masiva Risnjak, proglašeno je nacionalnim parkom 1953. godine. 1997.godine park je proširen na područje masiva Snježnika i izvorišni dio Kupe, i danas zauzima površinu od 63.5 četvornih kilometara.

Najviši vrhovi nacionalnog parka su Veliki Risnjak (1528 m) i Snježnik (1506 m), međusobno udaljeni tri kilometra. Na ulazu u nacionalni park, na nadmorskoj visini od 679 m, uređena je poučna staza Leska, kružnog oblika, duga  4200 m, otvorena 1993. godine, staza se obilazi samostalno ili s vodičem nacionalnog parka, te je za obilazak potrebno dva sata, lagane i ugodne šetnje. U parku se nalazi 14 šumskih zajednica i 1148 vrsta i podvrsta flore, više od polovine parka obraslo je miješanom šumom bukve i jele unutar visinskog pojasa od 600 do 1200m. Iznad te visine jela je sve manje, a bukve su znatno niže rastom. Upravo te šume predstavljaju pregradu između između primorske i kontinentalne Hrvatske.  Pri vrhu nalaze se livade s biljem koje prkosi i hladnoći i žezi i oštrom vjetru, ali istovremeno rado prima preko 6o vrsta leptira i pčele.

Kome je staza Leska premalen izazov, i odluči se uspeti do vrha, nagrada pod samim vrhom će biti Schlosserova livada posuta cvijećem. A nakon bajkovite livade, zadnjim snagama i za par minuta postajete  gospodari svijeta i sa samog vrha puca pogled na Kvarner, Istru i Sloveniju.

Upravo risu možemo zahvaliti za naziv nacionalnog parka, mada kad je on proglašen risa više nije bilo. Naime ris, predator i samotnjak, kojem treba veliki prostor od otprilike 40 četvornih kilometara, iz ovih šuma je nestao još 1903. godine (jednim dijelom i zbog nezakonitog odstrela).  Od 1995. godine ris je strogo zaštićena životinja.

Danas je opet prisutan, nakon što ga nije bilo 70ak godina i to zahvaljujući 3 mužjaka i 3 ženke, koje su pustili u slovenske šume 1973. godine, a onda su godinu dana kasnije došetali i ove šume.  Zahvaljujući hrvatsko slovenskom projektu Dinaris, danas ih se uspješno prati, ali isto tako prema njihovim istraživanjima znamo da im je životni vijek kraći, da su skloniji bolestima i da imaju neke genske poremećaje, jer su se više od 30 godina parili sa svojim srodnicima.

Risa, noćnu životinju, kao ni medvjeda i vuka sigurno nećete sresti, ali susret s lisicom, jelenom, divljom svinjom ili tetrijebom već je izvjesniji. O karakteristikama šume, o njenoj važnosti, kako za životinje ali i nas, rado će vam ispričati čuvari parka.

Od ulaza u Beloj Vodici, do zaseoka Razloge je 15ak km, i tamo se smjestio suvremeni posjetiteljski centar, do kojeg je zbog loše ceste nažalost nemoguće doći autobusom. A iz sela Razloge dolazi se do izvora Kupe,  na nadmorskoj visini 290m. Izvor  je 1963. proglašen hidrogeološkim spomenikom prirode. Ispod gorskih litica izbija prosječno 1200 litara vode u sekundi, što ga čini najsnažnijim u zemlji. Koliko je točno dubok izvor ne zna se, ali znamo da je posljednji uron bio do 154m. U svom gornjem toku Kupa (296km) je snažna i savršena za one koji vole adrenalinske užitke, savršena je i za kupanje, ali za najvećih vrućina i za one koji vole ipak nešto svježiju vodu. Za one koji žele uvijek saznati malo više u selu Razloge smjestila se Goranska kuća znanja, u staroj seoskoj školi, a o obližnjem selu Kupari mogu se dobiti dodatne informacije o bioraznolikosti rijeke, i to u Rodnoj kući Kupe.

Kako u prostoru parka nema mnogo vode i voda se brzo gubi u podzemlju zbog karbonatne podloge, to nije bio prostor na kojem su ljudi obitavali kroz prošlost. Jedini naseljeni prostor parka je upravo Kupska dolina, kuće su se tu gradile poslije drugog svjetskog rata, a danas na tom prostoru nema ni dvadest stanovnika.

 

Dvadeset pet kilometara od ulaza u park, na 730 m nadmorske visine smjestile su se Fužine. Fužine nastaju kao naselje u 17. stoljeću kada su tu Zrinski počeli kopati željeznu rudu, kako se kopanje nazivalo fužinarstvo, tako je i naselje dobilo naziv. Iskapanje se ubrzo pokazalo neisplativim, te su ga napustili. Najveći sakralni objekt u Gorskom Kotaru je crkva Sv.Antuna Padovanskog, nastala u 19 stoljeću, na mjestu nekadašnje kapelice, u Fužinama, a Ante Padovanski je ujedno i zaštitnik grada. Glavni park i ulica nose ime poznatog stanovnika Fužina, Franje Račkog (prvi predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti).

Danas tu živi oko 1000 stanovnika, a na tom malom prostoru grad ima hotel, hostel i privatni smještaj, te raspolažu s oko 500 kreveta. Grad posjeti godišnje oko 60 000 izletnika. Jedan broj ovdje navrati dočekati Novu godinu, u podne. Ideja je nastala spontano, a pretvorila se u pravu tradiciju.  Ljubitelji biciklizma, svake godine  27. kolovoza sudjeluju u biciklističkoj utrci „Fužine to sea”, jer samo 20ak km dalje je more (do Rijeke je 40ak kilometara). U Fužinama ćete naći i manje zahtjevne biciklističke i pješačke staze, privlačnih imena poput Staze jelena, Staze medvjeda, Ribičke staze…

U Fužinama su tri jezera. Najpoznatije je jezero Bajer, duboko između 2 i 7 metara, nastalo 1952.godine izgradnjom brane na rijeci Ličanki. Oko jezera vodi šetnica duga 7 kilometara, pogodna i za pješake i za bicikliste, a od 2012. godine moguće se provozati  turističkim vlakićem, konjskom zapregom, a jezerom plovi i turistički brod Sv.Antun. Pristanište je 200m od samog centra, plovidba traje 40ak minuta, a kapacitet broda je 60ak osoba.

Meni je bilo interesantno saznati da iako su Fužine nadomak mora, brodari na jezeru ispite polažu u Sisku i nalaze se pod nadležnosti lučke uprave Sisak.

Najveće jezero, Lepenica, izgrađeno je 1988. godine, a njegova dubina doseže 18 metara. Na jezeru se svake godine održava natjecanje u orijentacijskom ronjenju, ljeti je pogodno za kupanje jer temperatura vode dosegne i 23 stupnja. Bogato je ribom, ali praktički neuređeno. Najmanje jezero, između Fužina i Liča je jezero Potkoš, i ono je uglavnom mjesto za piknik.

Bez obzira na mogućnost kupanja, ronjenja, jedrenja, bicikliranja, stječe se dojam zapuštenosti, ali kako se radi o akumulacijskim jezerima, sve što je vezano uz moguću koncesiju i gradnju u nadležnosti je HEP-a pod čijom upravom su jezera. Četiri kilometra dalje u selu LIČ smjestilo se svetište Majke Božje Snježne, gdje je po predaji 5. kolovoza pao snijeg i ukazala se Majka Božja. Ono što to malo selo čini posebnim su i polja gorske lavande.

Tri kilometra od centra Fužina, nalazi se Špilja Vrelo, otkrivena slučajno 50ih godina prošlog stoljeća, prilikom izgradnje akumulacijskog jezera Bajer, kada se počeo vaditi kamen za izgradnju ceste, a čija se starost procjenjuje na 3.5-4 milijuna godina. Duga je samo 300metara, a staza unutar špilje duga je 180 metara, 1988. godine je obnovljena, i kako na njoj nema niti jedne stepenice, jedina je u Hrvatskoj koja je dostupna i invalidima u invalidskim kolicima. U špilji se nalazi gorski izvor, tako da u vrijeme kišnih razdoblja, špilja poplavi. Temperatura je kao i u svi špiljama konstantna i iznosi otprilike 8 stupnjeva.

Posebno iznenađenje na kraju male špilje je indijanski totem, smješten ovdje nakon snimanja filma Winetoo.  Naime, 7 kilometara od Fužina, smjestilo se kaubojsko selo Roswell, sa originalnim filmskim setom.

Ovisno o afinitetima i dobu godine, u Fužinama možete posjetiti, u svibnju, regatu tradicijskih barki na jedra, proslaviti praznik rada uz tradicionalni mimohod glazbe, u lipnju se zasladiti jagodama, u srpnju provesti dan na kupanju, u kolovozu, sudjelovati na biciklističkoj trc „Fužine to sea”, u rujnu degustirati gljive i krumpire i na kraju ispratiti godinu u prosincu na tradicionalnom ispraćaju u podne. A u svako doba godine odahnite u hotelu Bitoraj ili konobi Volta i uživajte u goranskim specijalitetima. Početi možete s likerima od šumskog voća ili poznate šljivovice, kao predjelo može poslužiti medvjeđi, veprov ili jelenji pršut, glavno jelo može biti čuveni gulaš od divljači ili pohani žablji kraci, a završiti s prefinom štrudlom od šumskog voća.

15  kilometra od Fužina. smjestile su se LOKVE, malo goransko naselje,koje je vjerojatno ime dobilo od mnoštva lokava, koje su nastajale plavljenjem ponornice Lokvarke. 1954.godine zaustavljen je njen tok izgradnjom brane, a nastalo je Lokvarsko akumulacijsko jezero, duboko i do 40 metara. I Lokve imaju svoju špilju, koja je ujedno sa svojih 6 etaža, od kojih su 4 otvorene za posjetitelje i najdublja u Hrvatskoj. Dubina špilje je 275 metara, a duljina je 1179 metara. U Lokvama se nalazi Muzej žaba, a žaba je ujedno i zaštitni znak Lokava. Prije 40ak godina, stanovnici Lokava, organizirali su natjecanje u žabljim skokovima, koje je ubrzo postalo i međunarodno i održava se svake godine u travnju.

Žabe se natjecateljima dodjeljuju tombolom, žabe ukupno izvode tri skoka na žabodromu, a vrijeme za skok je ograničeno na 6o sekundi. Dakle nema prethodnih treninga, pa o pobjedniku odlučuje sreća i domišljatost kako natjerati žabu na skok. Nakon proglašenja pobjednika, žablji sudionici puštaju se u svoje prirodno stanište.

4 kilometra od Lokava nalazi se  na prostoru od 50ak hektara i park šuma Golubinjak. Upravo u njoj nalazi se i najveća jela u Gorskom Kotaru, visine 37 metara i širine 140 cm. I unutar šume nalaze se špilje, poput Golublje špilje, u kojoj su se gnijezdili divlji golubovi, a po njoj je šuma i dobila ime, i Medvjeđe pećine u kojoj su pronađene kosti špiljskog medvjeda, skupljene i izložene u Beču.

Tekst: Snježana Makivić
Slika: 123RF