Gacko polje smjestilo se usred Like, radi se o krškom polju omeđenom s jedne strane Velebitom prema moru, a s druge strane, prema unutrašnjosti, Kapelom. Cijelo polje bilo je premreženo vodom, otocima i otočićima, a na jednom od njih nastao je grad, pa je zahvaljujući upravo takvom položaju dobio i naziv Otočac. Ljudi su živjeli u sojenicama, a jedni do drugih dolazili su plavima. Plav je bilo plovilo izrađeno tako što se napravilo udubljenje u jelovom trupcu. Otočac se spominje krajem 11. stoljeća na Baščanskoj ploči, držali su ga benediktinci, potom krčki knezovi Frankopani, koji su grad i utvrdili, širili pismenost i sredinom 15. stoljeća osnovali Otočku biskupiju. Važan je u vrijeme turskih osvajanja, kada je tu granica između Osmanskog i Habsburškog Carstva, o čemu svjedoče dva rimska stupa iz nekadašnjeg Arupiuma (najveće rimsko naselje na ličkoj visoravni) koje su navodno dovukli otočki graničari da označe granicu. U 17. stoljeću Lika je oslobođena od Turaka, Rimljani su nestali s ovih prostora davno prije, ali stupovi su još tu.
Ono čega ovdje ima u izobilju su kamen i drvo, i upravo oni su korišteni za gradnju kuća., koje su naravno bile skromne. Takva je naravno bila i prehrana, temelj koje su bili krumpir, kupus, grah, slanina, palenta, sir, putar i pastrva. Odjeća se u prvom redu izrađivala od vune, od vune se izrađivalo sve, od glave do pete, od prepoznatljive kape, do čarapa. Vuna se bojala prirodnim bojama, korom jabuke, oraha, jasenovim lišćem… Gačani se i dan danas drže filozofije „Čim manja kućica, a čim veća štalica”.
Vrila Gacke proglašena su hidrološkim spomenikom prirode. Rijeka Gacka 3. je po veličini ponornica u Europi, no 60-ih godina prošlog stoljeća skraćen joj je tok zbog gradnje hidrocentrale Senj.
Rijeka Gacka oduvijek je značila život. U nekim dijelovima dubina je i do 10 metara,mada je u prosjeku oko dva metra, no temperatura je ujednačena ( 8-10 stupnjeva) tako da oni koji se u njoj kupaju su prava rijetkost. O čistoći se uvijek vodila briga, pa je tako bilo zabranjeno kupati se konjima, u tekuću vodu nije se smjelo slagati snopove konoplje, ali bilo je dozvoljeno prati veš, jer se vjerovalo da se voda može piti, tj. da je čista kad prođe preko sedam kamena.
Sve bilje koje raste u rijeci stanovnici ovog kraja nazivali su rese. Rese su koristili i kao dohranu za stoku, i to tako da su rese kosili iz čamaca, ono je tada plutalo do brana, tamo se skupljalo i izvlačilo na površinu. Flora je tu oduvijek bila bogata pa i pastrve u Gackoj rastu pet puta brže nego u drugim rijekama, na veselje ribiča.
Osim pastrve do 1937. godine bile su prisutne još samo tri vrste ( jegulja, štuka, piškur), onda su unešene i druge vrste poput šarana što je narušilo biološku ravnotežu. Danas se ponovo vraća i potočni rak ( indikator iznimne čistoće), no ako je vjerovati, on nije pobjegao zbog drugih vrsta, već je nestao kada su ljudi ovog kraja počeli masovno koristiti perilice rublja.
Gacka je bila važna za prijevoz trupaca, nekada kada su ovdje radile pilane. A najvažnija djelatnost su svakako bili mlinovi. Nekada je na tom području bilo 60ak mlinova, i oni su bili centar i gospodarskog i društvenog života. Za dobiti količinu brašna od 100 kg bilo je potrebno oko 6 sati, tako da se na red čekalo i dva tri dana, te su mlinari onima koji su dolazili osiguravali i smještaj i hranu. S vremenom su mlinovi prestali s radom i veliki broj stanovnika iselio se u Kanadu i Australiju, pa su između ostalog neriješeni imovinski odnosi.
Sredstvima grada Otočca, Ministarstva kulture i Ministarstva turizma obnovljen je kompleks mlinica, kao kompleks tradicijskih građevina.
Danas ako se nađete na Majerovom mlinu, gospodin Jure Majer, već poodmakle dobi, rado će vam ispričati sve o procesu „meljave”, i upravo tu iz prve ruke može se kupiti brašno, još uvijek proizvedeno na starinski način. Tu se bez straha, direktno iz Gacke napijte vode, a nakon dana na Gacki, po povratku doma, isplati se stati za štednjak, i napraviti palačinke, razlika se stvarno osjeti. Isprobajte!
Tekst: Snježana Makivić
Slika: 123RF