Otočja na kojem možete pronaći divovske kornjače težine preko 400 kg, 50 vrsta endemskih riba, 28 vrsta endemskih ptica, netaknutu prirodu, neporemećene izvorne eko sustave. Ovo je mjesto koje ukratko možemo opisati riječima: raj na Zemlji!
Otočje Galapagos, službenog naziva Otočje Colón je skupina vulkanskih otoka u Tihom oceanu. Sastoji se od 13 velikih otoka, 17 manjih i preko 40 hridi. Smješteno je uz ekvator, a od obale Ekvadora udaljeno 972 km, kojem politički i pripada. Otočje se nalazi na udaru tri oceanske morske struje, dok neprestana seizmička i vulkanska aktivnost odražavaju procese koji su i doveli do stvaranja otočja. Pojedini otoci su vrhovi vulkana koji se uzdižu 3 000 m s morskog dna. Otočje je geološki jako mlado, a poznato je upravo po jako velikom broju endemskih vrsta koje je prvi izučavao Charles Darvin još u 19. stoljeću, a njegova zapažanja i prirodoslovna kolekcija su pridonijeli razvoju Darwinove teorije evolucije prirodnim odabirom. Kako bi se na jedinstveni način obilježila 100-ta obljetnica Darwinove knjige ”Podrijetlo vrsta”, koja je označila epohu u razumijevanju evolucije organskog svijeta, čak 95% površine otočja je 1959. godine proglašeno nacionalnim parkom i pomorskim rezervatom biosfere, te je upravo iz tih razloga uvršteno na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi kao prva svjetska baština u svijtu kao ”živi muzej evolucije”. Otočje je 1986. godine postalo pomorskim rezervatom površine 70 000 km2, a 1990. godine i rezervatom kitova.
Naseljeno je svega 5 otoka (Santa Cruz, San Cristobal, Isabela, Floreana i Baltra) na kojima živi uglavnom oko 25 000 stanovnika, međutim broj stanovnika je u stalnom porastu, s obzirom da je riječ o atraktivnoj turističkoj destinaciji koja nudi mogućnost zaposlenja. Zbog velikog broja posjetitelja, otočje je 2007. godine bilo upisano na popis ugroženih mjesta svjetske baštine, no 2010. godine je skinuto s tog popisa jer su uvedene vladine mjere protiv bespravne gradnje, nekontroliranog turizma i prekomjernog izlova ribe.
Povijest Galapagosa stara je milijunima godina, no prvi Europljanin koji je kročio na ovo tlo bio je španjolski biskup Tomas de Barlanga, čiji je brod zalutao na ovo podučje 1535. godine nošen jakim vjetrovima. Prema izvješću, na otočju su prije tog boravili drevni južnoamerički narodi, a otočje se na kartama po prvi puta prikazalo 1570. godine pod nazivom ”Insulae de los Galopegos” (Otočje kornjača). Do ranog 19. stoljeća, otočje se uglavnom koristilo kao skrovište, a znanstvene misije su se stalno provodile, međutim o njima nažalost nema sačuvanih spisa. Od 18. stoljeća, veliki broj brodova kitolovaca i trgovaca krznom su ubijali i kornjače i kitove, zbog ulja i masti, ali i zbog prehrane što je dovelo do smanjenog broja populacije velikih kornjača, koje su se upravo iz tog razloga povukle u divljine Galapagosa.
Neprekidini geološki procesi i zabačenost otočja su doveli do razvitka neobičnog života na ovom podrčju, na kojima je Darwin utemeljio svoju teoriju evolucije. Zahvaljujući razlikama u veličini otoka i visini njihove obale, na otocima je veliki broj životinjskih vrsta evoluirao u endemske vrste, pa su tako sve vrste reptila, osim dvije vrste morskih kornjača, endemi: galapagoška kornjača (11 podvrsta na 11 različitih otoka), galapagoška kopnena iguana i nekoliko endemskih vrsta guštera. Od sisavaca, svakako se moraju istaknuti galapagoški morski lav, galapagoški tuljan, dvije vrste štakora i dvije vrste šišmiša. Ipak, zaštitni znak Galapagosa je najveća kornjača, koju odlikuje veliki leđni oklop, a čija dužina doseže sve do 1,4 m.
Možemo bez pretjerivanja reći da je Galapagos sinonim za prirodu i nevjerojatne životne forme, međutim ugrožen je od strane ljudske ruke – stvorenja koje sistematski uništava svijet u kojem obitava. No, ova otočja i dalje pričaju divnu priču o životinjama za koje možemo reći da su među najugroženijima na svijetu!
photos: pixabay.com