Netko Maksimir posjeti jednom godišnje na tradicionalnoj prvosvibanjskoj proslavi uz grah (upravo ona je bila prva organizirana proslava Dana rada u Zagrebu 1890. godine), oni mali odlaze u Maksimir kada posjećuju ZOO, netko ide u Maksimir kada posjećuje Dinamovu tekmu,netko ide u Maksimir trčati, netko prošetati, netko nahraniti patkice i labudove, netko izmijeniti prve poljubce…

Bezbroj je razloga za posjetiti Maksimir, moj današnji je Dan planeta Zemlje. Ja ih imam pregršt i stalno smišljam novi, a onda obično te razloge volim s nekim podijeliti. U tome me često prati moja draga prijateljica, s kojom uvijek ugovaram sastanak na ”Pimpek placu”. Vjerujem da oni iz Zagreba znaju, a za ostale to je prostor između ulice Svetice i Maksimirske ulice, gdje je 1957. godine postavljen spomenik Vanje Radauša ”Bacač diska”. Bacač je impozantne veličine i nemoguće ga je ne vidjeti, što se baš ne bi moglo reći za njegove genitalije, ali upravo one su ga učinile slavnim, i to zahvaljujući tradiciji koja traje preko 50 godina, a očituje se u tome, da u vrijeme Uskrsa se netko pobrine, da upravo one, budu pofarbane.Tko je zadužen za uskršnji običaj je tajna… I tako jaja su u prvom planu, disk u drugom…. Usput nije loše znati da je tu ”narančasti” parking, i auto možete ostaviti cijeli dan za 10 kuna.

Maksimir je službeno spomenik parkovne arhitekture i zaštićeno kulturno. Maksimirska šuma, u prvom redu šuma hrasta lužnjaka i graba, pripadala je zagrebačkoj biskupiji, najbogatijem feudalcu sjeverne Hrvatske i služila za sječu i kao bogato lovište.

Postavši biskup 1787. godine Maksimilijan Vrhovac došao je na ideju, šumu, zajedno s oranicama i livadama pretvoriti u perivoj i urediti u francuskom stilu. Radovi su započeti, trajali su sedam godina, i 1794. godine park je otvoren za javnost i tako postao prvi javni park u jugoistočnoj Europi. Sedam godina nije bilo ni približno dovoljno da se šuma pretvori u park, a osim tih humanih ideja bilo je puno posla i u ostalim područjima, pa je prostor parka u nekoliko navrata zahvaljujući rusko-turskom ratu služio i kao vojno konačište (1807., 1811., 1814., i 1815. godine). Vrhovca je naslijedio biskup Aleksandar Alagović, koji je nastavio s uređenjem vrta u engleskom stilu. On je uspio očistiti neke dijelove šume, urediti šetnice i zasaditi neke površine cvijećem. Alagovića nasljeđuje nadbiskup Juraj Haulik, koji je angažirao skupinu iskusnih umjetnika ( Fernkorn i Felbinger), i kojeg znamo kao krajnjeg tvorca parka. Njemu u čast, park Maksimir mijenja ime u Jurjaves ili Jurjevac 1839.godine.

Nakon njegove smrti 1869. godine park je preimenovan u Maksimir. 1841.godine sagrađen je glavni portal. 1867.godine, portal je zamijenjen novim, s kolnim ulazom i dva pokrajnja ulaza, pored kojih su postavljeni kipovi Flore i Pomone, a nad ulazom natpis Jurjevac.

Zakoračivši u Jurjevac, posjetitelje je u to vrijeme dočekivao konjanički spomenik Svetog Jurja, rad A.D.Fernkorna. Fernkorn je spomenik prvotno izradio kao ukras zdenca u palači Montenuovo u Beču, a zatim je napravio odljev za svjetsku izložbu u Parizu. Upravo njega nabavio je vješto se nadmečući s zainteresiranim Rusima, Haulikov povjerenik Stjepan Pejaković. Zahvaljujući njemu spomenik je stajao kod glavnog ulaza od 1867.godine do 1884.godine, kada je premješten na tadašnji Akademički trg ( Strossmayerov trg), a od 1908.godine kada je opet „odjahao” do tadašnjeg Sveučilišnog trga, Svetog Jurja srećemo  na istom mjestu, pored HNK.

Nadvratnik je stradao u potresu 1880. godine, i kada je 1914.godine napravljen novi, na njemu se osvanuli stihovi iz Gundulićeve poeme Dubravka ”Oj Dubrava, slavna ti si”. Danas kod glavnog ulaza nailazimo prvo na Vratarevu kuću koja tu stoji od 1847. godine, a bila je namijenjena dvojici čuvara perivoja i vodiča stranaca, obnovljena je 2008.godine i danas je zaštićeni spomenik kulture.

Glavnom alejom stiže se do Vidikovca visokog 17 m, nastalog 1843. godine, jedinog mjesta gdje se može popiti kava (nekada je to biko moguće i u restoranu Maksimir, kod glavnog ulaza i Švicarskoj kući).

Uz Vidikovac pruža se Švicarska livada, na kojoj je 1842. godine nastala Švicarska kuća s kamenim prizemljem, stilizirane arhitekture s bogato izrezbarenim drvenim stropom  iz augustinskog samostana u Klosternezburgu, kao poklon poznatog augustinskog propovjednika Jakoba Ruttenstocka i prozorima i balkonskim vratnicama ukrašenim slikama na staklu, s prizorima švicarskih krajolika.

Na kući se upravo provodi temeljita obnova. Nekad, na prostoru između Švicarske kuće i Vidikovca, 1931. godine igrao se i golf. Sa Švicarske livade možemo se spustiti do livade Kišobran, gdje će nas dočekati stari, moćni i nepobjedivi svjedok vremena, veliki Dedek, najstariji stanovnik parka, hrast, star 600injak godina.

Ako poželimo leći ispod njegove krošnje, pogled će nam odlutati na uzvisinu na kojoj je do 1920. godine stajala željezna konstrukcija nalik kišobranu,a onda je 1925. godine nastala mogila, umjetni humak zahvaljujući inicijativi Hrvatskog sokolskog saveza, povodom 1000 godina od osnutka hrvatskog kraljevstva, krunjenjem kralja Tomislava.  Donešeno je grumenje zemlje iz svih hrvatskih krajeva u kojima se odigrao neki povijesni događaj. Ispod mogile nalazi se vremenska kapsula, odnosno najrazličitiji predmeti iz 1925. godine. Predviđeno je otvaranje nakon sto godina, pa kako vrijeme leti, za pet godina bit ćemo svjedoci otvaranja kapsule.

Do tada na njenom vrhu nadvio se sokol raširenih krila, kojeg je započeo kipar Marijan Gajšak, a završio kipar Mladen Markulin 1995.godine kada je mogila obnavljana na poticaj novoosnovanog Hrvatskog sokolskog saveza. Prilikom obnove, na prethodno grumenje iz 155 različitih dijelova zemlje, dodan je i grumen kojeg je poljubio i blagoslovio papa Ivan Pavao II prilikom posjeta Zagrebu 1994. godine.

Na postolju izrađenom od kamena s Medvednice stoji natpis „ Za ostvareni san Hrvata, slobodnu, nezavisnu, međunarodno priznatu hrvatsku državu”, koji je zamijenio onaj iz 1925. godine „U spomen na 1000 godina hrvatskog kraljevstva”.

Sa stražnje strane Vidikovca, pruže se livada koja će nas odvesti do Doline dalija i obeliska kojeg je dao podići sam Haulik 1843.godine a prijevod natpisa  na latinskom koji je na njemu uklesan glasi „ Na pomoć potrebitima, koji se nisu odali neradu, mirnim građanima kao poticaj za korisnije i istodobno ugodnije obrađivanje zemlje, na ures metropole, a isto tako za diku domovine i dušama umornim od javnih poslova, i zbilje životne, da se osvježe nedužnim nasladama prirode, ove je lugove kojih je uređenje odavna želio, a nedavno donekle i pokušao zajedno s okolnim poljem tijekom više godina s veseljem urediti, prema prilikama i ukrasiti i o tome dao postaviti ovaj skroman dokaz Juraj Haulik, biskup zagrebački, kraljevski namjesnik banske časti godine spasa 1843.”

Zamislivši se nad Haulikovim riječima, možemo se uspeti do dvije klupe s druge strane livade gdje će nas na metalnim pločicama dočekati nove poruke. Na jednoj je poruka Marka Aurelija ”Što nam priroda uskraćuje, to nam nitko darovati ne može”. Na drugoj je poruka Nikole Tesle ”Nema ničega što bi bilo vrednije proučiti od prirode”.

I tako zamišljeni možemo produžiti par koraka dalje i doći ćemo do mjesta gdje je prvotno stajao Narodni hram, mjesta gdje je Haulik poželio biti pokopan, pa je podignuta kapelica Sv. Jurja 1864. godine ( Haulik je ipak pokopan u katedrali). Povodom otvaranja kapelice, organizirana je svečanost uz vatromet. Kapelica je u ovom potresu oštećena i biti će potrebna obnova.

Nekad se na tom prostoru, u podnožju Vidikovca, sve do kapelice Sv. Jurja nalazila pozornica, gdje je 1913. godine prikazana Gundulićeva” Dubravka”, i Shakespearov ”San Ivanjske noći”, orkestar je bio u šumi, a predstave su se održavale pod prirodnim svijetlom i bile su jako posjećene, međutim godinu dana kasnije počeo je prvi svjetski rat i ideja se ugasila.

Svejedno nastavili kroz šumu, ili se spustili do ceste doći ćemo do Fakultetskog dobra,nekadašnjeg Haulikovog gospodarstva, u sastavu kojeg su bili voćnjaci, vinogradi, cvjetnjaci s domaćim i egzotičnim cvijećem, štale, peradarnici, mljekara, hmeljara, pivovara, pilana, mlin, pčelinjak i bubara odnosno kuća dudova svilca, za proizvodnju svile, okružena drvoredima, koji su je štitili od vjetrova.  Neki od objekata i dan danas služe Poljoprivredno-šumarskom fakultetu sagrađenom 1938.godine. A i danas uz fakultetsko dobro, u samom parku postoje stanari koji su uglavnom potomci nekadašnjih zaposlenika poput lugara, pčelara i slično.

Kroz park teče sedam potoka: Bliznec, Štefanovec, Piškornica, Dalijevac, Mirni Dol, Bukovčak, Maksimirec. Jezera je pet, i sva su umjetna. Prvo je pored ulaza u Zoo, nastalo 1839.godine, dubine oko 3m, kad su zime bile oštrije, i kad se jezero ledilo na njemu je bilo i klizalište. 1892.godine kratko vrijeme na njemu se moglo provozati i parobrodom. Naime tadašnji sesvetski gradonačelnik vidjevši mogućnost zarade, zbog zabave i ugleda odlučio je uvesti parobrod. Zamišljeno, učinjeno. Parobrod je nazvan ”Grad Zagreb”. Svi su se silno veselili i kako je zabilježeno konjski tramvaj nije mogao prevesti toliko zainteresiranih, pa su posla imali i fijakeristi. Ljudi su se vozili nedjeljom i blagdanom, te za lijepa vremena, što svakako nije bilo dovoljno, te je parobrod brzo zaboravljen. Uz prvo jezero je paviljon Jeka izgrađen 1840.godine u čast gorskoj nimfi Echo. Tu je smješten i glavni ulaz u ZOO, otvoren 1925.godine. Drugo se nadovezuje na prvo, najmanje je i dubine do 1.5m, nastalo 1941.godine.  Treće jezero je između livade Kišobran i Švicarske livade, dubine do 4 m, nastalo 1911.godine. Četvrto jezero je nastajalo od 1853.-1862.godine, zatim ga nije bilo jer je bilo isušeno od 1975.-2007.godine. Dubina mu je oko 1m. Uz njega je i Ribarska koliba nastala 1862.godine, uništena 1940.godine i obnovljena 2007. godine. Peto jezero je najveće i najdublje, do 6 m.Uz njega su apstraktne mramorne skulpture kiparice Milene Lam iz 1980. godine.

Ljeti, u Maksimiru se organizira gledanje filmova pod zvijezdama i obavezno gledanje najzagrebačkijeg filma ”Tko pjeva zlo ne misli”. Do tada možemo prolaziti istim lokacijama, kao i junaci filma, a nadam se da se na projekciji vidimo svi.

Tekst i slike: Snježana Makivić

Naslovna slika:  Ilija Ascic / Shutterstock