Paklenica je nacionalnim parkom proglašena 1949. godine, proteže se na 95 četvornih metara, obuhvaća najviši vrh Velebita – Vaganski vrh visine 1757 metara i drugi vrh po visini s 1753 metra – Sveto brdo, te kanjone Velike i Male Paklenice. Park je na nadmorskoj visini od 200 do 1757 metara nadmorske visine. Sedimentne stijene, nastale su taloženjem u nekadašnjim morima ili na kopnu. I upravo stijene, učinile su da je Paklenica prvenstveno park kojeg posjećuju penjači i planinari. Više od 85 posto posjetitelja su stranci i to 25 posto penjači, a ostatak uglavnom planinari. Ukupno je oko 400 uređenih smjerova različitih težina namijenjeno penjačima, a najveća stijena za penjače je najistaknutija vertikalna stijena, Anića kuk, visine 712 metara.
Prvi koji se pokušao popeti na Anića kuk bio je Dragutin Brahm, svestrani Zagrepčanin, koji je pri svom pokušaju i smrtno stradao, ali upravo njegova smrt bila je poticaj za osnivanje Hrvatske gorske službe spašavanja 1950. godine. Posjetiteljima hladovinu u Paklenici na nižim predjelima osiguravaju mješovite šume medunca i graba, na visini od 700 i više to su uglavnom bukve, od kojih su neke stare i 250 godina i promjera dva i pol metra. Šume su dom vuku i medvjedu, 31 vrsti vodozemaca, 262 vrste ptica, leptira…
Na području parka istraženo je 112 speleoloških objekata, a jedina špilja koja je otvorena za posjetitelje je Manita peć i to još od davne 1937. godine. Nalazi se na nadmorskoj visini od 570 metara, te uspon do nje traje oko sat i pol. Duljina špilje je 234 metra i u njoj se uz pratnju vodiča provodi oko 30 minuta.
Jedini način za upoznati park je pješačenje, a na području parka je oko 150 kilometara staza. Ukoliko se ulazi na prvom ulazu iznad Starigrada, turistička staza vodi kroz kanjon Velike Paklenice, pješačkom stazom ”Pjeskarica” dugom 1500 metara, uz paklenički mlin, prema posjetiteljskom centru gdje su smješteni tuneli, zatim je moguće nastaviti uspon prema Manitoj peći, dalje prema šumarskoj kući „Lugarnica”, i još dalje prema planinarskom domu „ Paklenica”.
Za one koji nisu penjači, možda su najzanimljiviji unutar parka, tuneli otkriveni 1991. godine, a sagrađeni još 1953. godine, u tajnosti i u koje je posjetiteljima do nedavno bio zabranjen pristup.
Naziv kanjona potječe od „pakline”, smole crnog bora, koja se upotrebljavala u narodnoj medicini, kao i za premazivanje brodova ( kao i naziv za Paklinske otoke u hvarskom akvatoriju).
Tekst: Snježana Makivić
Slika: 123RF