Hvarska procesija „Za Križen“ uvrštena je na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine, što otok Hvar u Hrvatskoj (op.a. kao i Šibenik) svrstava među raritetne svjetske lokalitete, jer na svojem području imaju više od jednog dobra (Starogradsko polje, čipku od agave) pod zaštitom UNESCO-a.
Na UNESCO-voj listi baštine nalazi se osamdesetak procesija diljem svijeta, no ova „Za križen“ posebna je po svom karakteru u pasionskom, noćnom i pučkom obliku.
Iako se sa sigurnošću ne zna točan početak ophodne procesije na Hvaru, neki od povijesnih izvora vežu je za 16. stoljeće (prema fra Bernardinu Škunci). Kroz povijest je bila suočena sa različitim izazovima uostalom kao i danas u doba svjetske pandemije korona virusa, ipak procesija se dosada samo jednom nije održala na otoku i to ratne 1944. godine. No, i tada ratom izbjegli otočani, njih 3000, su je održali u izbjegličkom kampu u El Shattu u Egiptu, i kao sjećanje na nju su donijeli na otok križeve.
Procesija „Za križen“ se održava u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak u krugu što se zatvara oko šest mjesta u središnjem dijelu otoka Hvara i to kroz: Vrbovsku, Jelsu, Pitve, Vrsnik, Svirče i Vrbanj. Svih šest procesija kreću u 22,00 sata i to u smjeru kazaljke na satu, slijede jedna drugu, no ne smiju se ni sastati niti susresti. Staza hodočasničkog puta duga je oko 25 kilometara i traje cijelu noć, otprilike do 7 sati ujutro.
Procesiju ne predvodi mjesni župnik, nego križonoša. Župnici ne idu u procesiju, oni ispraćaju križonošu i dočekuju hodočasnike u crkvi.
Nakon ispraćaja i nagovora mjesnog župnika u kojem se ističe značenje procesije, ali i čast koja pripada križonoši i njegovoj obitelj – križonoša preuzima križ iz župnikovih ruku. Posebna je čast biti križonoša. S tim se raste. Obitelji nerijetko već po rođenju zapisuju muško dijete u župnom dvoru za križonošu, čime se ispunjava obiteljski zavjet ili zahvala Bogu. Potonjem u prilog ide podatak iz župne knjige iz Jelse: sljedeći koji se prijavi za križonošu u Jelsi će doći na red 2051. godine. U noći procesije križonošina kuća je obilježena svjetlećim križom. Na uskrsni ponedjeljak prema tradiciji križonoša organizira svečani ručak za svoju pratnju.
Križ je prosječno težak između sedam i jedanaest kilograma, negdje i do petanest kilograma ovisno od mjesta do mjesta. Križ je ovijen crnim velom/maramom. Križonoša za cijelo vrijeme trajanja hodočašća ne ispušta križ iz ruku niti na pod, ako se umori tu je njegov bliski pomoćnik ili zamjenik, najčešće su to dva člana obitelj ili bliski prijatelji kojeg, kao i svečanu pratnju, bira sam. Križonoša tijekom cijelog puta ne smije sjesti, hoda i u crkvi kleči. Obučen je kao i njegova pratnja u bijele ili bež tunike, bos je ili ima suknene čarape.
Svečanu pratnju čine dva bliska pratitelja križonoše, dva nosača svjećnjaka (kandelira), šest do dvanaest nosača voštanih svijeća (torci), od osam pa do trideset nosača svečanih fenjera (svjećnjaka), dvojica glavnih pjevača Gospina plača i tri do četiri pjevača koji pjevaju responzorij. Batistrada je svojevrsni vodič hodočašća osvjetljava put i zadužen je da sve funkcionira prema stoljetnoj tradiciji procesije. Nakon svečane pratnje i nosača svjećnjaka procesiju prate hodočasnici.
Nakon što procesija dođe u mjesto u župnu crkvu prođe krug oko crkve.
U crkvi se procesija na čelu s križonošom zaustavlja ispred svečano okićenog korizmenog oltara, gdje se pjeva Gospin plač, moli se pet očenaša na čast pet Isusovih rana … i tako kroz šest mjesta koji sudjeluju u procesiji.
Tradicionalno, najveći broj sudionika okupi procesija u Jelsi, jer je osobito lijepo iskustvo doživjeti trenutak na jelšanskoj Pjaci kad križonoša nakon cijelonoćnog hodočašća zadnjih dvadestak metara svog križnog puta pretrči s križom u rukama mjesnom župniku u zagrljaj.
Svaka od šest procesija završava u crkvi iz koje je krenula.
Tekst i slike: Ivona Bačelić Grgić