Kako čitatelji ne bi pomislili da je riječ doista o kakvoj pješčanoj pustinji, odmah u startu ovoga članka napominjemo da je riječ o pustinjačkom naselju koje je kao i mnoga druga širom svijeta nastalo na način da su prvi utemeljitelji bili progonjeni i skrivali se na udaljenim i nenaseljenim lokacijama. Pustinja Blaca smještena je na južnom dijelu otoka Brača između mjesta Milna i Bol.

Poljički svećenici glagoljaši su u 15.st. bježeći pred Turskim napadima pristigli na otok Brač te su dobili dozvolu Bračkoga kneza za naseljavanje na otoku. Prvo sklonište poljičkih svećenika bila je pećina u kamenu koja se vremenom širila i nadograđivala.

1552. svećenici osnivaju redovničku zadrugu te počinju sa obradom zemlje koju su dobili na poklon, a već 1570. godine dobivaju dozvolu za gradnju samostana i crkve. S vremenom se naselje sve više širilo pa je od prvotne pećine došlo i do gradnje višekatnih objekata, kako stambenih tako i gospodarskih, budući da se vremenom poprilično razvila i trgovina. Stanari ovoga grada-samostana su bili kako svećenici, tako i svjetovni ljudi koji bi nakon nekog vremena stekli status subraće. Posjet biskupa Petra Cedulina 1621. godine bila je vrlo važan događaj za ovu zajednicu jer je potvrdila da su sva dobra braće unutar zajednice doista zajednička. Nesreće koje su u 18. stoljeću zadesile Blacu počele su utjecati na urušavanje gospodarstva i smanjenje broja stanovnika.

Od 1862. do 1962. godine Blacom upravljaju svećenici Miličevići, a smrću posljednjeg od njih, don Nikole Miličevića, ova se zajednica konačno i ugasila te je ostavljena propadanju, sve do prije nekoliko godina kada su se Centar za kulturu Brač i konzervatorski odjel iz Splita prihvatili zaštite i obnove ovog lokaliteta koji bi u budućnosti mogao za rezultat imati revitalizaciju ovog dijela otoka.

Photo: ©123RF