Između Tahitija i Čilea nalazi se Uskršnji otok ili Rapa Nui – maleni komad zemlje dugačak samo 25 km koji je diljem svijeta poznat po jednoj posebnosti – svojim gigantskim stražarima, namrštenim kipovima koji su poznati pod nazivom moai.
Na Uskrs 1722. godine, 3 nizozemska broda pod zapovjedništvom kapetana Jacoba Roggeveena su ugledali otok koji nije do tog trenutka bio zabilježen niti na jednoj karti svijeta! Odlučili su se približiti obali kada je do njih stiglo nekolicina stanovnika u malim kanuima koje je kapetan Jacob opisao ”loši i slabi, sastavljeni od mnogo malih dasaka”. Nizozemci su iskrcavanje na otok obavili u vojnoj formaciji, dok ih je ovo prijateljski raspoloženo stanovništvo u čudu gledalo, jer ipak je bila riječ o prvim posjetiteljima nakon 1500 godina. No, ovaj sukob civilizacija je prekinut tragičnim događajem kada je jedan od članova posade nizozemskog broda počeo pucati, tvrdeći da su otočani počeli prijetiti kamenjem. U panici, mornari su otvorili vatru i ubili desetak i ranili veliki broj otočana, dok su se svi ostali razbježali. Uskoro su se stanovnici Rapa Nuia vratili s platama voća i povrća, no kapetana Jacoba nije to impresioniralo, kao ni stanovnici koji su u trenutku posjeta hodali goli otokom. Ono što je njega impresioniralo bilo je na stotine gigantskih kamenih kipova…
Arheolozi su podijeljeni što se tiče mišljenja o stanovnicima Uskršnjeg otoka. Naime, jedan dio dijeli mišljenje da su stanovnici došli sa Polinezije, a i kipovi su slični tom načinu arhitekture. Drugi dio tvrdi da su prvi stanovnici otoka stigli iz Južne Amerike, pošto im je glavni izvor hrane bio slatki krumpir koji raste samo na području Amazone. No, činjenica je da su sa sobom donijeli i vještinu kiparstva, odakle god da su stigli na ovaj otok! Prve kipove su napravili 380. godine, a oni su predstavljali ljude koji kleče, a koje su isklesali od bazalta i vulkanskog sedimenta. Teoretičari ove početke naseljavanja otoka nazivaju prvim razdobljem. Drugo razdoblje je ovom otoku donijelo svjetsku slavu – riječ je o klesanju čuvara otoka, poznatih kipova pod imenom moai koji su isklesani oko 1100. godine, a predstavljaju duhove predaka koji čuvaju otok. Na otoku je pronađeno ukupno 887 statua, a najviša od njih Paro je visoka 10 metara i teži čak 82 tone! Pronađena je i treća statua koja je prema mišljenju istih trebala biti visoka čak 21 metar, i težiti 270 tona! Treće razdoblje je započelo u 7. stoljeću i donijelo je krvavi rat među stanovnicima ovog otoka koji su do tog trenutka živjeli u miru i harmoniji. Razlog? Nestašica hrane koju su urokovali upravo oni koji su ih trebali štititi – kipovi moai. Poslije ovog krvavog rata, na otoku su se formirali dvije međusobno suprostavljene skupine koje su ubijali žene i djecu svojih prijatelja koje su poslije tog i pojeli!
Otok je obišao i poznati engleski istraživač, James Cook, i to svega 50 godina poslije dolaska nizozemaca, no on je na otoku zatekao oko 700 izgladnjelih stanovnika, srušene kipove, a otok je izgledao ogoljeno poput pustinje – bez ijednog drveta, sa svega nekoliko niskih grmova. Nedavnim istraživanjima potvrđeno je da je tlo ovog otoka nekoć bilo bogato i plodno, prepuno palmi i bogato biljnim i životinjskim svijetom, a stanovnici su živjeli u izobilju hrane, sve dok nisu započeli graditi moai kipove. Naime, prilikom izgradnje istih, morali su sjeći palme, što je značilo manje hrane. Ujedno, uništeno je plodno tlo i time onemogućen daljnji razvoj poljoprivrede. Danas postoje različita tumačenja o korištenju palmi za potrebe podizanja kipova, no bilo kako bilo, palme su se koristile u svakom od tih tumačenja i time uzrokovale nestanak hrane. Uništavanje i nestašica palmi su doveli do još jednog problema – nemogućnosti izrade snažnih čamaca koji su se koristili za ribolov, ali i do nestanka autohtonih ptica. Ova nekada bogata populacija tako se do 19. stoljeća smanjila na svega nekoliko stotina gladnih stanovnika, a jedan dio njih je odvučen s otoka u roblje.
Različite su teorije o nestanku ove nekoć bogate populacije, no ovo je zasigurno jedna od lekcija iz koje se može puno naučiti. Ovi kipovi privlače veliku pozornost i brojne su teorije o njihovom postanku i dolasku na otok, a prije nekoliko godina je otkriveno da pojedini od njih imaju i ”tijela” ukopana u zemlji. Danas je ovaj otok jedna od velikih turističkih atrakcija gdje posjetitelje ”dočekuje” domorodačko pleme, a svakako ih intrigiraju priče o kanibalizmu te brojni nalazi (brojne rezbarije u kamenu i drvetu te dokazi o hijeroglifskom pismu rongorongo koji se smatra jedinim pisanim pismom u Oceaniji). Dio zanimljive kulture koju turisti imaju prilike vidjeti je i otočni ples sau sau te kušanje finih jela poput ribe pripremljene na vrućem vulkanskom kamenju. Podrijetlo kipova je prema mnogima misterij, no mi ćemo ih i dalje promatrati u čudu i s poštovanjem, znajući da su upravo oni, koji su trebali čuvati otok, doveli do potpune propasti onih koje su trebali čuvati…
photos: pixabay.com