S planinom, na planini i od planine živjelo se uvijek, od kad je planine i od kad je čovjeka. Iako nije naša najviša planina, kada se nađete na Velebitu, osjećaj je kao da ste na krovu svijeta, to je planina koja se ne da osvojiti, ali koja osvaja…
Planina Velebit uvrštena je 1978. godine u mrežu svjetskih rezervata biosfere, i tako postala prvi rezervat biosfere u Hrvatskoj, u kojem su zabilježene 1854 biljne vrste, od čega 79 endemskih. Velebit, u Ličko senjskoj županiji, koja je površinom naša najveća županija, a s najmanjom gustoćom naseljenosti ( niti deset stanovnika na kvadratni kilometar) pruža se od prijevoja Vratnik, na sjeveru, do rijeke Zrmanje, na jugu i najveće je zaštićeno područje, a od 1981.godine čitav Velebit postaje parkom prirode. A u tom parku prirode, smjestila su se dva nacionalna parka, na jugu NP Paklenica, i na sjeveru NP Sjeverni Velebit, naš najmlađi nacionalni park, proglašen 1999. godine.
Uprava parka nalazi se u selu Krasno, a čitavo područje pripada gradu Senju. Do Krasna, najvišeg planinskog sela u Ličko senjskoj županiji,koje se smjestilo usred parka prirode na desetak km od ulaza u NP Sjeverni Velebit stiže se preko Otočca. Iznad sela nalazi se svetište Majci Božjoj Krasnarskoj, uz čiji nastanak se veže legenda iz 13 stoljeća koja govori kako su djeca koja su čuvala stoku, na jednom panju ugledala prekrasan cvijet, u srcu kojeg je bio lik Bogorodice. Zadivljena pronalaskom, djeca su ga ubrala i odnijela u selo, ali isti cvijet uporno se ponovo pojavljivao na istom panju. I tada su seljaci odlučili, na tom mjestu podići kapelicu. Na mjestu kapelice, s vremenom je podignuta mala crkva, do koje su onda stoljećima nepristupačnim terenom stizali bosonogi hodočasnici i pretvorili je u svetište. Iznad svetišta 1989.godine podignut je i hotel Degenija. Danas u Krasnom, živi 500injak stanovnika, a 2017.godine otvorena je Kuća Velebita, centar za posjetitelje, koji će vas na interesantan način informirati o planini, u kojem postoji jedinstveni instrument nazvan buromat, koji nam vjerno dočarava snagu bure s Velebita, koja može doseći udare i do 250 kilometara. U Krasnom možemo uzeti komad sira škripavca i uputiti se prema Babić Siči, službenom ulazu u NP Sjeverni Velebit.
Park je dio europske ekološke mreže NATURA 2000- sustava najvrednijih područja za ugrožene vrste, staništa i krajobraze EU. U nacionalnom parku prati se stanje potkornjaka, stanje travnjaka, leptira, gljiva, velikih zvijeri, ptica grabljivica… Mi smo danas svjedoci, onoga što je počelo prije milijuna i milijuna godina, kao posljedica kretanje Afričke ploče i njena pritiska na Euroazijsku ploču, tako da se i danas na području parka mogu vidjeti naslage od trijasa ( prije 237 mil.god.), pa do najmlađeg razdoblja geološke povijesti kvartara, tj.do danas.
Djelovanjem leda, vode, vjetra, vremena nastao je impozantni gorostas, koji i danas krije mnoge tajne. Mnoge od njih, poput jama, nama običnim smrtnicima ostati će nevidljive, ali zahvaljujući hrabrim speleolozima na području parka istraženo je više od 440 speleoloških lokaliteta. 1994. godine zahvaljujući njihovom entuzijazmu i hrabrosti otkrivena je velebitska pijavica, endemska vrsta, najpoznatija podzemna životinja parka. Lukina jama ujedno je i deveta po dubini istražena jama u svijetu, a ime je dobila po geologu, speleologu i roniocu, koji je poginuo na Velebitu u Domovinskom ratu 1992.godine.
Najčešće će našem oku promaknuti i mnogi drugi stanari Velebita, a možda je tako i bolje jer se radi o ugroženim vrstama poput medvjeda, vuka, risa, divokoze, tetrijeba, surog orla, sove… Od 2014. godine provodi se brojenje medvjeda uzimanjem uzoraka izmeta, što omogućuje identifikaciju svakog pojedinog medvjeda, bez njihova ometanja. Medvjedi kod nas još uvijek imaju status lovne divljači i godišnje oko 10 posto populacije završi kao trofej nekog lovca. Što se tiče vukova, procjenjuje se da je prisutno najviše 26 čopora, otprilike 200ak vukova.
A za one koji se žele susresti s medvjedima, moja preporuka je otići do utočišta Kuterevo, otvorenog 2002.godine, 14 km od Otočca. Tamo će vas dočekati glavom i bradom, pravi medvjedi, s imenima i prezimenima, Mrnjo Brundo, Janja Zora, Mara Buna… i ekipa volontera iz različitih dijelova svijeta, s različitim pričama, s istim ciljem, pomoći medvjedima i čitavom eko sustavu (zanimljivo je da od osnutka do danas, najmanji broj volontera je iz Hrvatske).
Na Velebitu je oduvijek i čovjek. Stalnih naselja nije bilo na vršnom dijelu Velebita, jer klimatski uvjeti su ipak presurovi, Velebit je prirodna granica između kontinentalne i mediteranske klime, a upravo se one sukobljavaju na njegovom vrhu, što stvara česte grmljavine, najviše magle, vjetra i snijega uz najniže temperature, zima ovdje traje više od pola godine, a bura koja ovdje puše doseže često i orkansku jačinu.
Na vrhove su ljudi selili zajedno sa svojom stokom, kako je postajalo toplije, a o tome svjedoče pastirski stanovi, suhozidi, putevi i travnjaci.
Život ovdje nikad nije bio lagan, da bi napojili stoku gradili su šterne, redovito održavali lokve u kojima se skupljala kišnica, a u vrijeme najvećih vrućina, koristili su sniježnice, u kojima se snijeg i led zadržavao čitave godine. Osim stočarstvom, zahvaljujući bogatim šumama, živjeli su i od šumarstva, pa je tako u Krasnom, davne 1765. godine osnovana i prva šumarija u Hrvatskoj.
Tako su ljudi ovih krajeva živjeli teško ali u skladu s prirodom, i ona je bila ta koja je nametala pravila, pa tako često određivala i mjesto gdje će na kraju počivati u miru.Ti planinski stočari s primorske strane Velebita u nasljeđe su nam ostavili i mirila. Ljudi su oduvijek htjeli biti sahranjeni na mjestima, od kuda su potekli, na mjestima gdje su već bili i njihovi preci. Kako su živjeli nomadski, i to je bio težak zadatak. Kad se pokojnik prenosio stazama Velebita do groblja, a to je obično bio zadatak za dvojicu ili četvoricu muškaraca, a na tom dalekom i mukotrpnom putu trebalo se negdje i zaustaviti. Postojala su posebna mjesta, gdje je bilo dopušteno mrtvaca položiti na tlo i odahnuti. Ta mjesta od pokojnikove kuće do groblja, nazvali su mirilišta. Ljudima su mirilišta, kao mjesto gdje se zaustavlja duša pokojnika bila izuzetno važna i obilježavali su ih simbolima poput pentagrama, solarnih diskova i križeva. Najviše očuvanih mirila na južnom je Velebitu, nedaleko Starigrad Paklenice.
Stanovništvo Velebita, smanjilo se nakon španjolske gripe 1918. godine, i nakon drugog svjetskog rata kada su se ljudi u potrazi za boljim životom, počeli spuštati u gradove, a jedan dio iselio je i u Južnu Ameriku. Najbrojniji ljudi danas na Velebitu su planinari i ostali zaljubljenici u prirodu, koje ćemo sresti u planinarskom domu Zavižan, okruženom vrhovima Velika kosa, Veliki Zavižan i Pivčevac.
Ako nam se posreći s tog mjesta, savršeno se vide kvarnerski otoci, Rab, Krk, Lošinj i Cres, a ako je bura dobro rasčistila zrak, u daljini prilično jasno vidi se i Italija. Na mjestu današnjeg doma, podno vrha Vučjak davne 1927. godine prvo je podignut dom Krajačeva kuća, zahvaljujući Ivanu Krajaču, predsjedniku Hrvatskog planinarskog društva , koji je izabrao upravo to mjesto za dom i kojem možemo zahvaliti za prodor planinarstva na Velebit.
Upravo tu, na 1594 mnv nalazi se i meteorološka postaja koja je počela s radom 1953. godine zahvaljujući profesoru Božidaru Kiriginu, inicijatoru meteoroloških mjerenja u planinskim dijelovima Hrvatske. Zbog specifične lokacije u međunarodnom registru je meteoroloških postaja i programu za praćenje promjena fizikalnog i kemijskog sastava atmosfere na području Europe i Sredozemlja.
Petnaestak minuta hoda od planinarskog doma nalazi se Velebitski botanički vrt, osnovan 1967.godine na inicijativu dr.Ivana Kušana na 1480 m, u Modrić Dolcu. Danas u vrtu raste oko 300 biljnih vrsta, od kojih su neke samonikle, a druge donesene s ostalih dijelova Velebita, poput velebitske degenije, hrvatske sibireje, krškog runolista… Brigu o vrtu prije su vodili radnici šumarije Krasno, a danas Javna ustanova NP Velebit, uz stručnu pomoć Botaničkog vrta Prirodoslovno-matematičkog fakulteta iz Zagreba.
Zahvaljujući Anti Premužiću, šumarskom inženjeru, projektantu, strastvenom planinaru, 1930. godine je započeta, a tri godine kasnije i završena staza duga 57 km, najveća i najljepša, remek djelo graditeljstva u kamenu. Proteže se od Zavižana pa sve do Baških Oštarija, ne zahtjevna je i dostupna prosječnom hodaču. Kroz nacionalni park prolazi 16 km staze.
Hajdučki i Rožanski kukovi od 2017.godine nalaze se na popisu svjetske baštine UNESCO-a, kao strogi rezervati prirode.
Najviši vrh Velebita je Vaganski vrh s 1757 metara, no on je u NP Paklenica.
Kako je bilo nekad, tako je i sad, o prirodi ćeš, najviše saznati i u njoj najviše uživati, ako koračaš otvorena srca.
Tekst: Snježana Makivić
Slika: ninopavisic / Shutterstock
.