Ne tako davno, početkom 19. stoljeća, kad našeg grada nije niti bilo južnije od Jelačić placa, kada broj stanovnika nije dosegnuo ni deset tisuća stanovnika, španciranje je bio luksuz koji su si mogli priuštiti rijetki građani. Prva španciranja počinju na tadašnjoj Južnoj promenadi ( danas zapadni dio Strossmayerova šetališta) zahvaljujući inicijativi bana Gyulaya i prilozima građana, pomoću kojih je šetalište uređeno. Maksimirski perivoj otvoren je za javnost 1843. godine, ali Maksimir je daleko…  (do njega se moglo tramvajem tek 1892. godine).

Glavno sajmište grada je na Harmici, a južnije su livade, pašnjaci, kukuruzišta. Sajmovi su se na Harmici održavali do 1830. a onda se pojavila ideja da svu tu krameriju treba izmjestiti, pa se kao lokacija za novi stočni sajam nametnuo prostor današnjeg Zrinjevca, a nekad prostor s  oranicama i pašnjacima u vlasništvu župe svetog Marka, na kojima su pasle tirolske kravice.

Ni tada ono što danas zovemo politička klima, nije bilo puno drugačije. Neki su tu ideju gorljivo zagovarali, neki se oštro protivili, a na kraju vrijeme je učinilo svoje. Sajam je završio na današnjem Zrinjevcu, a isti problem se pojavio kada ga je trebalo opet udaljiti na kraj grada, na kukuruzište, gdje je onda nastavio postojati do 1891.godine, a četiri godine kasnije na tom mjestu, niknula je zgrada Hrvatskog Narodnog Kazališta i pretvorila ga u najljepši zagrebački trg.

U svakom slučaju, novi prostor nazvan je 1866. godine u čast N.Š.Zrinskom, hrvatskom banu koji je poginuo herojskom smrću braneći Siget od Turaka, njegovim imenom. Te godine je na Jelačić placu podignut spomenik banu Jelačiću, a da bi se povezao plac s novim prostorom, probijena je ulica Marije Valerije, današnja Praška ulica.

Nekako se uvriježilo da se čitav potez do današnjeg Glavnog kolodvora naziva Zrinjevac, mada se radi o tri zasebna trga- Zrinskom trgu, Strossmayerovom i Tomislavovom trgu, koji onda preko Trga Ante Starčevića, Trga M. Marulića, Mažuranićeva, Trga Republike Hrvatske, formiraju zelenu potkovu, za koju se uvriježio naziv Lenucijeva potkova, u čast Milanu Lenuciju, vjerojatno najznačajnijem urbanistu 19. stoljeća.

Tadašnje gradsko zastupstvo donijelo je 1870. godine odluku o prenamjeni trga u perivoj, te je ubrzo zasađeno 220 platana, dopremljenih iz Trsta, a svečano otvorenje perivoja dogodilo se tri godine kasnije. Brigu oko uređenja perivoja preuzeo je gradski vrtlar Josip Peklar. Višak sadnica platana završio je na početku šume Tuškanac, za koju je Peklar također bio zadužen.

I tada su postojali trendovi kako u modi tako i u uređenju, pa su u gradu obično sadili divlji kesten. Tu modu je u gradu uvela Marija Terezija, koja je sadnice kestena uvezla iz Turske, i dala saditi po Beču, a mi smo to rado kopirali. Na najstarijem gradskom šetalištu u gradu, danas zapadnom dijelu Strossmayerovog šetališta sadili su se bagremi, dok je južni dio, nastao sredinom 19. stoljeća zasađen upravo divljim kestenima. Od današnjeg Kvatrića, do ulaza u Maksimir prvotno su bili zasađeni jablani, ali onda se pojavio strah da bi visoki jablanovi mogli privući gromove, te su zamijenjeni kestenima. Na početku 20. stoljeća pojavio se novi trend, odnosno gradski magistrat donio je odluku o sadnji lipe, uz obrazloženje da je veća korist od lipova čaja, nego od divljeg kestena.

 

Po zamisli Peklara, središnji dio trga bio je rezerviran za spomenik N.Š. Zrinskom, no spomenik nije nikada postavljen, a na to mjestu pojavio se 1891. godine Glazbeni paviljon za održavanje promenadnih koncerata, a gradu ga je poklonio židovski poduzetnik Eduard Priester. Nekoliko godina prije, 1884. godine na trgu je postavljen meteorološki stup, izrađen od istarskog kamena, a po nacrtu Hermana Bollea. Stup je bio dar vojnog liječnika Adolfa Holzera, mjerni instrumenti nabavljeni su u Njemačkoj, u Gottingenu, a sat je bio djelo zagrebačkog urara Koniga. Herman Bolle je zaslužan i za fontanu, koja je postavljena 1893. godine, a izazvala je pravu sablazan, pa su je često podrugljivo nazivali i Bolleovom gljivom i vrganjem. Fontana je doduše bila izvedena tako da je često plavila taj dio perivoja, ali 1975. godine, obnovljena je, bazen je izveden u mramoru i više nema izlijevanja vode. 1894. godine, pojavile su se još dvije fontane, jedna na jugoistočnoj strani, jedna na jugozapadnoj strani trga, a kako su identične, najčešće ih zovemo blizanci. I tako od gljive, preko blizanaca, danas u gradu imamo pravu koloniju fontana.

Trg je osvijetljen 1877. godine i to plinskom rasvjetom, nakon toga 1880. postavljene su klupe, a asfaltiranje trga trajalo je od 1911.godine do 1923. godine. Španciranje je moglo početi. A na prostoru trga znatiželjnici su mogli vidjeti i prvu biciklističku utrku, oko Zrinjevca. Biciklisti su brzo formirali hrvatsko društvo biciklista, prvo trkalište smjestili su ispred današnje Mimare, a 1895. koturaši su izgradili trkalište na kraju grada, odnosno u današnjoj Koturaškoj ulici.

Osim šetališta trg je trebao šetače i obrazovati, tako da su sljedećih godina postavljena i poprsja znamenitih Hrvata Julija Klovića, Nikole Jurišića, I.K. Sakcinskog, A.Medulića, Frana Krste Frankopana i Ivana Mažuranića. Svi oni ostavili su traga u našoj povijesti i kulturi, a danas poput pravih manekena na svom vratu promiču i hrvatski simbol, kravatu.

Prva zgrada koja nastaje 1876 .godine na Zrinskom trgu je uglovnica, na uglu Praške ulice i Zrinskog trga 1. Iste godine niče i zgrada pored, palača Buratti, danas zgrada Vrhovnog suda, zatim godinu dana kasnije, danas zgrada  Županijskog suda, zatim na istočnoj strani,zgrada danas Ministarstva vanjskih poslova. Kućni brojevi idu u smjeru kazaljke na satu,  na zapadnoj strani, na Zrinskom trgu 15, u prekrasnoj palači Medaković, nekad je radila i kavana Lenuci, danas zatvorena, napuštena 90ih godina zbog neriješenih imovinskih odnosa.

Pored na kućnom broju 17,  u tadašnjoj palači Ožegović, nekad je radila poznata kavana Zagreb, danas je tu Croatia Airlines. Na kućnom broju 19 je palača Vranitzany.  U drugom svjetskom ratu u palači je bio stožer Wehrmachta. Danas je u njoj Arheološki muzej, u kojem ćemo naći antičku glavu Solinjanke, Vučedolsku golubicu i Zagrebačku mumiju koju je u Zagreb donio trgovac Mihael Barić iz Egipta 1849. godine, a 1891.godine odmotavanjem se ispostavilo da se radi o najdužem dosada sačuvanom tekstu na etruščanskom jeziku ( 390.g pr.Kr ).

A do svih tih blaga, možete se uspeti jednim od najstarijih liftova u gradu.

Ljeti se na Zrinjevcu organizira gledanje filmova pod zvijezdama, manifestacija ”More knjiga”, promenadni koncerti…

Ali ne treba čekati do tada, uzmite dekicu, lezite na travu, čitajte knjigu, slušajte ptice, dovedite djecu, vozite bicikl, zaplešite, napravite super fotku u deblu šuplje platane….

U lapidariju Arheološkog muzeja, moja je omiljena terasa, dođite i popijte piće okruženi rimskim spomenicima…

Dođite na Zrinjevac, španciranje više nije luksuz!

Tekst i slike unutar teksta: Snježana Makivić

Naslovna slika: 123RF