Prva asocijacija na Goli otok je zatvor za uglavnom političke zatvorenike koji je na ovom otoku bio u funkciji od 1948. – 1988. godine, da bi 1989. godine bio potpuno napušten te je od tada prepušten na milost i nemilost zubu vremena. Smješten u sjevernom dijelu Velebitskog kanala na svega 5 km udaljenosti od otoka Raba i 6 km od kopna, otok je prije gradnje i uspostave zatvorskih nastambi otok služio za ispašu ovaca. Najviši vrh otoka je vrh Glava na 223 metra nadmorske visine, dok je površina otoka svega 4.54 km2. Kao glavni povod uspostave zatvorskog sustava na otoku smatra se sukob Tita i Staljina 1948. godine, kada se Josip Broz suprotstavio kontroli koju je Staljin želio provoditi nad unutarnjom politikom Jugoslavije, a prema novijim istraživanjima, pozadinski razlog sukoba je bilo Staljinovo suprotstavljanje Titovom pokušaju da stavi pod svoju kontrolu Albaniju i Grčku u suradnji sa Bugarskom, odnosno da uspostavi Balkansku federaciju, van kontrole Moskve. Iako je otok već imao logorsku namjenu u doba Austrougarske kada su tamo smještani Ruski vojnici sa istočnog bojišta, pravu zatvorsku ulogu je dobio na prijedlog narodnog heroja Steve Krajačića koji je svoju ideju prenio Titu, a ovaj je pak prihvatio.

Prvi zatvorenici su pristigli na otok 9. srpnja 1949. godine (njih oko 1 200), i od tada su na otok učestalo pristizali zarobljenici osuđivani mahom administrativnim odlukama, tj. bez suđenja. Zatvorenici su na otoku bili podvrgavani teškom fizičkom radu i psihofizičkim torturama od koji su mnogi i umrli na otoku – njih 143, od ukupno preko 16 000 zarobljenika koji su prošli logorom. Mučenja su bila teška, a zatvorenici su bili prisiljavani priznati urotu protiv Tita, KP i naroda. Posebnu torturu su prolazili i novopridošli zatvorenici koji su dočekivani špalirom teških batina od ostalih zatvorenika. Niti nakon izdržane kazne, bivši robijaši nisu mogli normalno nastavljati sa svojim životima, već su bili prokazivani i odbačeni od sistema i društva. Većina je zatočenika otpuštena sa Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza. Zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956. godine, kada je prešao u nadležnost SR Hrvatske. Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine, dok je dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je zauvijek ukinuta 1986. godine. Danas su otok i bivša kaznionica vrlo zapušteni, te ih tu i tamo posjećuju turisti, ribari te pastiri. Mišljenja smo da bi uz ulaganja i dobar marketing otok mogao postati prava turistička destinacija i novost u ponudi Hrvatskog turizma.

photo: pixabay.com